Opera sa prologom u tri čina "Attila", kompozitora Đuzepea Verdija, u režiji Roberta Boškovića, premijerno će biti izvedena na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS) 26. aprila u 19.30.
U ovom pozorišnom spektaklu učestvuju solisti i hor Opere NPS, članovi Baleta NPS, uz pratnju Sarajevske filharmonije. Opera je premijerno izvedena 1846. godine u Veneciji u doba kada je Italija bila pod stranom vlašću i težila ujedinjenju, a radnja je smještena u 5. vijek.
Bošković je Dubrovčanin koji se nakon decenije provedene u glumi uputio u rediteljske vode, gdje je radeći širom regiona i Evrope postavio brojne opere i operete nagrađene u više navrata, a više o radu na operi "Attila", obrađivanju djela velikog kompozitora Verdija, prednostima domaće scene i razlikama rediteljskog i glumačkog poziva govorio je u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Postavljate Verdijevu operu "Attila", o kakvom je komadu riječ i kakav će biti "Attila" u Vašoj režiji?
BOŠKOVIĆ: Moj način režiranja je generalno dosta dramski, dosta je klasičan sa dozom modernosti. Režija, kostimi i scenografija su dosta klasični, jer mislim da Verdija i ovakav naslov treba režirati klasično. Ono što moji suradnici i ja volimo jeste da damo dozu modernosti da izgleda lijepo, čak i spektakularno. U cjelokupnoj priči o Atili nismo apsolutno ništa mijenjali, to je jedna vrlo zanimljiva priča koju je Verdi napisao da vidimo Atilu i njegovo putovanje od trenutka kad upozna Odabelu. Uvijek volim napraviti podnaslov opere po principu moje režije, a za ovaj put sam odabrao podnaslov "Osveta mača", baš iz razloga što pratimo priču nakon velike borbe, nakon velike pljačke i vidimo trenutak kada Atila upozna Odabelu. Jako je zanimljivo da joj Atila u tom trenutku poklanja svoj mač i tek na kraju opere je taj mač trenutak i kraj opere koji možda nitko od nas ne bi očekivao. To je jedna od nota sadržaja ove opere, a ono što sigurno možemo vidjeti i čuti je definitivno stvarno spektakularna scenografija sa sedam različitih scenografija, predivni kostimi epoha, hor koji je stvarno genijalan, solisti, balet, statisti. Scena Narodnog pozorišta će biti jako lijepa, klasična i mislim da će publika uživati u svakom trenutku.
NN: Ovo nije prvi put da obrađujete Verdijevo djelo. Po čemu je specifičan muzički jezik ovog velikog italijanskog kompozitora?
BOŠKOVIĆ: To je rani Verdi, on je u muzici dosta klasičniji i način na koji je pisao nije karakterističan za njegove druge opere. Odabela nema neke rečitative, ona kreće direktno u svoju ariju. Takve situacije i takav način pisanja su karakteristični za Verdija u tom trenutku. Bilo koji kolega koji bi ovu operu napravio modernom je pogriješio u startu. Ima opera i dramskih predstava koje se mogu napraviti moderno, ali ja ne vidim da se ova opera može napraviti moderno, Atila u kabrioletu na primjer. Priča, muzika, radnja i period to diktiraju. Klasike svugdje u svijetu fali, u smislu klasičnog režiranja, klasične scenografije, u smislu lijepih i velikih kostima. Kad kažem klasičnog režiranja, to ne znači "uđi-stani-pjevaj-izađi", to nije moj način režiranja, režiram vrlo dramski sa dramskim radnjama između dvoje protagonista. Već godinama tvrdim da je način da se samo stoji i pjeva nešto najgore što se može dogoditi u operi, ta vrsta opere je izumrla.
NN: "Attila" ima snažne političke konotacije. Može li na neki način da se poveže sa savremenim svijetom, koje su paralele?
BOŠKOVIĆ: Nisam redatelj koji se voli igrati politikom, niti prozivati politiku. Mislim da politika treba ostati tamo gdje je u bilo kojoj državi. Nisam tip redatelja koji voli provocirati na taj način, iako ima redatelja koji to odlično rade. Mislim da se u ovoj operi dovoljno pokazuje politička situacija tog vremena koja se može očitati i u današnjem vremenu bilo koje države. Radnja je univerzalna, napisana je dovoljno jako da publika može prepoznati bilo koju političku situaciju u kojoj se mi u svim državama nalazimo. Bilo što više od toga je režijska provokacija za koju mislim da nema prostora u operama. Možda u dramskim predstavama da ili u jačim političkim operama, ali mislim da bi bilo kakva jača politička provokacija zasjenila glazbu, soliste i ljepotu koju dajemo. Mislim da se to ne smije dogoditi, da sama radnja, priča, libreto dovoljno izaziva, odnosno dovoljno pokazuje. Jako je zanimljivo da su u to doba problemi bili dosta slični onima koje mi imamo danas, što znači da se mi ljudi baš i ne mijenjamo, ne napredujemo.
NN: Tokom godina ste postavljali opere i operete na brojne scene širom Evrope. Kako Vam se čini sarajevska scena u poređenju sa evropskom?
BOŠKOVIĆ: Vani gdje sam radio imao sam puno više novaca za produkciju, ali nisam imao ovoliku podršku. Vani imaju stav da opera mora biti spektakularna i mislim da se u tome gubi umjetnost, gubi se mogućnost kreacije. Cjelokupna struktura je drugačija sa privatnim ulagačima, sponzorima koji vas kontaktiraju i to je svojevrstan problem današnjice, pogotovo Njemačke, koja radi sve moderno i sa ciljem da traje minimalno. Tu se događaju kraćenja i izbacivanja scena čime se puno gubi glazbeno, režijski i izvođački. U Sarajevu mi je stvarno lijepo raditi i ne pričam to da bih bezveze hvalio. Imam toliku podršku od autorskog tima, u radionama scene, u radionama kostima, marketing radi savršeno, solisti, hor, direkcija baleta nam je dala najbolje plesače i mi ovdje možemo kreirati. Nemamo 200.000 eura za scenografiju ili kostime, ali moj profesor je uvijek govorio da dobar redatelj ne pokazuje svoje umijeće kada ima milijun eura, nego kada ima 100 eura. Sa novcima koje je kazalište dobilo toliku kreaciju smo napravili, dobra volja i želja se vide u tome što su svi djelatnici u pozorištu ovdje prisutni i dolaze da napravimo najbolje što možemo. Međusobno se pomažu, rade vikendom, svi su prisutni na probama, daju ideje samo da proizvod bude dobar. Toliko smo dobro radili da smo bili gotovi već prije 20 dana, a to je samo zbog ljudi ovdje, zbog njihove profesionalnosti, topline, šaljivosti, načina rada. Jako puno smo radili i ni u jednom trenutku nismo imali zategnute i loše situacije. Ova opera je jako teška i nije se puno izvodila, Katarina je jedina ženska solistička uloga, sve ostalo su basovi i teški glasovi koje neka pozorišta ni nemaju. Zanimljivost je da je scenografkinji Vesni Režić ovo treća produkcija "Attile", jednu je radila u Italiji, a drugu na "Splitskom ljetu", a riječ je o komadu koji je jako rijetko rađen kod nas. Režirati operu je jako teško, to je veliki sustav ljudi, vani ima puno više zaposlenika, a ovdje se svi trude i događa se jedna generalno pozitivna energija i to je ono što je meni lijepo u našim krajevima.
NN: Koliko publika to prepoznaje?
BOŠKOVIĆ: Mjesec i pol dana sam ovdje i vidio sam da je Narodno pozorište puno - opere i reprize su pune što je najbolji pokazatelj koliko se radi i koliko je publika zainteresirana. Pritom to nisu organizirane prodaje, nego je riječ o slobodnoj prodaji. Publika prepoznaje, ona će uvijek prepoznati iskrenost, emociju i dobru predstavu, a dobru predstavu čine emocija, iskrenost i talenat.
NN: Hoćemo li imati priliku još nekad da Vas vidimo u Narodnom pozorištu Sarajevo?
BOŠKOVIĆ: Volio bih da se vratim, u Hrvatskoj sam samo lijepe stvari čuo o ovom pozorištu i kada sam dobio ponudu za ovu operu, baš sam se veselio. Uvjerio sam se u sve što sam čuo i volio bih se vratiti ovdje i ponovno raditi, kao što se događalo i u drugim pozorištima. Ima jedna šala, kažem da svako pozorište ima jednu opasnost, a to je da samo jednom treba sa nama raditi, a onda se na nas zakače i svaki put nas zovu.
NN: Prije uspješne rediteljske karijere publika Vas je znala kao glumca. Da li ste razmišljali da se vratite ovom pozivu sa druge strane zavjese i koliko biste sad imali drugačiji pristup?
BOŠKOVIĆ: Već 15 godina režiram, sve skupa 25 godina radim. Sigurno bih radio sa kvalitetnim redateljem i kao glumac, ne bih imao taj problem ega u smislu da me netko režira. Mene je režija toliko uzela kao posao, imam potpisan ugovor sa njemačkom agencijom i imam rezervisanih skoro pet narednih godina, tako da bi sada bilo jako teško vratiti se glumi. Kad sam se prebacio na ovu redateljsku stranu, rekao sam jednu rečenicu za koju znam da će me kolege mrziti, ali istina je, a to je da je lakše biti samo glumac, samo pjevač, samo plesač. Tada nemate ove probleme i posao koji ja kao redatelj imam, od dogovora sa svim službama, pojedinačnih proba, spajanja svega toga. Kad sam bio glumac, bio sam dosta organiziran i to je jedina karta i jedini način da pristupiš poslu redatelja. Bilo kakva improvizacija, neorganizacija i nepripremljenost odraz su nekog ko nije profesionalac. Kad imaš A, B i C plan, tvoji suradnici to vide i dobiju tvoje povjerenje, koje je ključno. Kada izgubiš povjerenje, suradnici te ne poštuju, a dodao bih i sa pravom te ne poštuju. Znam kako je i biti na pozornici, koji su problemi na pozornici, kako se stvara uloga i mogu pomoći glumcu da dođe do rješenja, siguran sam da mi je to prednost.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.