BANJALUKA - Predstavu "Sin", po tekstu francuskog savremenog pisca Florijana Zelera i u režiji Belinde Stijak, ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS) premijerno će izvesti na sceni "Petar Kočić" u subotu, 14. novembra sa početkom u 20.30.
U predstavi koja otvara složena pitanja adolescentske depresije, mentalnog zdravlja i međusobnog nerazumijevanja igraju Ilija Ivanović, Boris Šavija, Nataša Perić, Snježana Mišić, Vladimir Đorđević i Rok Radiša.
Prevod Zelerovog teksta potpisuje Ivana Dimič, a autorsku ekipu predstave čine i Aleksandar Vasiljević, dramaturg, Sara Stjepanović, scenograf, Vladimirka Velaga, kostimograf, Bojan Stijak, kompozitor i Nataša Kecman, lektor.
Za scenski pokret bio je zadužen Aleksa Mijatović, a glumci su radili i sa saradnicima iz oblasti psihologije (prof. dr Milica Drobac Pavićević) i psihijatrije (specijalizant Ognjen Beatović). Producent komada je Katarina Lazić.
"Postoje trenuci kada shvatimo da više ne poznajemo svoje dijete. Ne zato što se ono preko noći promijenilo, nego zato što smo možda predugo gledali ono što smo željeli da vidimo. Najteže je prihvatiti da nekoga možemo beskrajno voljeti, a ipak ne znati kako da mu pomognemo. Često u životu pokušavamo popraviti stvari, umjesto da ih pokušamo razumjeti. Tješimo jedni druge riječima 'Šta ti je', 'Moraš biti jak', a možda je dovoljno reći 'Tu sam'. Ili jednostavno priznati da nemamo rješenje. Nema ga ni ova predstava, niti pozorište treba da nudi odgovore, ali ono što definitivno može jeste to da nas natjera da malo duže gledamo u ono sa čega bismo najradije skrenuli pogled", kazala je rediteljka Belinda Stijak.
Dramaturg Aleksandar Vasiljević naglašava da je rad na tekstu bio zahtjevan zbog njegove fragmentarne strukture, u kojoj su scene zasebne cjeline, ali i zbog potrebe da se tema depresije obradi pažljivo i bez pojednostavljivanja.
"Morali smo da budemo vrlo obazrivi prilikom dramaturških intervencija, kako bismo iskristalisali odnose između roditelja i sina, a da ne narušimo suštinu teme. To je bilo najzahtjevnije, ali mislim da smo uspjeli da ispričamo priču i sačuvamo ono što je pisac postavio kao njeno ključno pitanje", rekao je Vasiljević.
Ilija Ivanović, koji igra tinejdžera Nikolasa, kaže da mu je bilo izazovno da tumači lik znatno mlađeg momka, ali da su mu saradnici pomogli da razumije obrasce ponašanja mladih ljudi u različitim situacijama.
"Nisam siguran da možemo u potpunosti da razumijemo bol čovjeka koji sebi oduzme život. Možemo da pokušamo da je shvatimo, ali svako ima svoju mjeru bola i ono što jedan čovjek može da podnese, drugi možda ne može. Potrudio sam se da se što više približim tom dječaku i razumijem bol koji nosi", rekao je Ivanović.
Boris Šavija podvlači da predstava, iako na prvi pogled djeluje kao priča o adolescentskoj depresiji, u suštini govori i o roditeljima koji ne uspijevaju da prepoznaju potrebe svog djeteta.
On tumači ulogu oca Pjera, koji se, kako otkriva glumac, pojavljuje u 15 od 17 scena komada.
"Pjer je čovjek koji misli da radi najbolje stvari, ali upravo iz dobrih namjera pravi greške. Zanimalo me je šta su to ključni propusti koje on čini, kako pokušava da sina oblikuje po sopstvenom modelu i zašto ne uspijeva da ga prihvati kao zasebnu ličnost. Njegov put od potpune sigurnosti da vlada situacijom do potpunog ljudskog sloma bio je posebno zanimljiv glumački izazov", istakao je Šavija.
Glumica Nataša Perić, koja igra Sofiju, ukazala je na to da u Zelerovoj drami nema jednostavne podjele na pozitivne i negativne likove, već da su svi oni ljudi sa strahovima, ograničenjima, zabludama i nemoći da razumiju jedni druge.
"Vrlo lako dijelimo savjete i mislimo da znamo kako bi neko trebalo da se ponaša, ali često ne prihvatamo sopstvena ograničenja. Ne mislim samo na intelektualna, već i na emocionalna. Ponekad je važno priznati da nešto ne razumijemo i da nemamo odgovor, ali bar možemo da saslušamo čovjeka i pomognemo mu da potraži pomoć", ispričala je Perićeva.
Snježana Mišić nije mnogo pričala o svojoj ulozi En.
Ona kaže da je posebna vrijednost predstave u tome što ne govori samo o adolescentskoj depresiji, već se bavi gotovo svim segmentima porodičnog života, od roditeljskih odnosa i razvoda do nemogućnosti da se prepozna patnja bliskih ljudi.
"Važno je da ljudi shvate da ne moraju uvijek imati kapacitet da razumiju sve što se dešava nekome pored njih. Ako ne mogu da pomognu sami, postoje stručna lica koja mogu da saslušaju i pruže podršku. Važno je priznati grešku i tražiti pomoć", rezimirala je Mišićeva.
