Predstavljam rusku umjetnost, a svi dočeci, aplauzi i cvijeće koje primam, to sve primam na račun ruske umjetnosti. Vidim propagandu ruskog iskustva ili, bolje reći, šire slovenske umjetnosti, a mislim da moj rad nije manje koristan nego politički ili diplomatski koji ljudi vode, rekla je svojevremeno, na samom vrhuncu popularnosti, balerina Ana Pavlova o svom umjetničkom djelovanju.
Djetinjstvo i ljubav prema baletu
Rođena je 12. februara 1881. godine u selu Ligovo, kod Sankt Peterburga, grada u kojem se rodila njena ljubav pram baletu. Naime, dok su u zimu 1890. godine pahulje ukrašavale grad umjetnosti, književnosti i baleta, Anu je majka za njen deveti rođendan vodila u Marinski teatar na igranje baleta "Uspavana ljepotica" Petra Iljiča Čajkovskog, a djevojčica je tada odlučila da postane slavna balerina - svoju odluku godinama kasnije sprovela je u djelo, te će njeno ime zauvijek ostati upamćeno u svijetu umjetnosti koju stvara tijelo i pokret.
Ana je rasla bez oca, a majka joj je bila pralja, ali imala je sreću da bude rođena u gradu u kojem su postojale veličanstvene baletske škole i u kojem je puno pažnje poklanjano umjetnicima i njihovom razvoju. Majka ju je odvela na audiciju u Carsku baletsku školu, ali odbijena je zato što je bila veoma mršava i mlada, a po riječima komisije, izgledala je "bolesno". Naime, tokom devedesetih godina 19. vijeka naglasak je bio na tehničkoj vještini balerina, što je zahtijevalo da imaju snažna, mišićava tijela. Pavlova je, naprotiv, bila vitka, lagana i izgledala je krhko. Kasnije će upravo to postati njen adut jer je bilo gotovo nevjerovatno koliko snage ima u tom krhkom tijelu.
Carska baletska škola
Naredne godine Ana ipak postaje učenica ove prestižne škole koja je bila poznata po tome što pruža šansu svoj talentovanoj djeci bez obzira na to da li potiču iz bogate ili siromašne porodice i učenicama je nudila doživotnu zaštitu, ali je zauzvrat od njih tražila potpunu posvećenost baletu - i sam car Aleksandar III izdvajao je velike količine novca za školovanje balerina i balatana.
Ana je još kao djevojčica shvatila da talenat nije ključ genijalnosti, pa je marljivo vježbala, a čak je pohađala i dodatne časove jer se po svojoj fizičkoj snazi i građi razlikovala od ostalih učenica i bilo joj je potrebno više vježbe.
Prvi ozbiljni baletski koraci
Zahvaljujući Ani Pavlovoj, danas je asocijacija na balerinu sitna, elegantna i mršava djevojka, ali u njeno vrijeme ona je bila izuzetak, a balerine su bile niske, jakih mišića i kompaktne građe. Njeni tanki gležnjevi, dugačke noge i ruke i mršavost često su bili tema podsmijeha, pa su je ostali učenici nazivali metlom.
Imala je i problema sa stopalima pa je prva obula baletanke sa tvrdom kožom na vrhovima kako bi uspjela da održi ravnotežu na prstima. U to vrijeme se ovo smatralo prevarom, a danas se Anin patent koristi kod sve baletske obuće.
Patila je zbog svojih fizičkih "nedostataka", osjećala se kao da je lošija od drugih i da mora da se izjednači s njima. Jednom prilikom je pokušala da imitira drugu balerinu, ali je pala i povrijedila se. Učitelj joj je nakon toga rekao: "Ostavi akrobacije drugima. Molim te da više nikada ne imitiraš one koji su fizički jači od tebe. Shvati da je krhkost tvoj najveći kapital i neka ples pokaže tvoje kvalitete."
U školi u kojoj je vladala gvozdena disciplina, učenici su ustajali rano i odmah počinjali sa časovima koji su trajali sve do večeri. Slobodnog vremena je bilo malo, a stidljiva i povučena Ana ga je provodila čitajući i crtajući.
Predstave
Diplomirala je 1899. godine, kada je imala 18 godina, ulogom Pavel u predstavi "Lažne drijade". Toliko je bila talentovana i cijenjena da je odmah pozvana da se pridruži Carskoj baletskoj trupi. Uslijedile su predstave "Faraonova kćerka", "Uspavana ljepotica", "Bajadera" i "Žizela". Nakon uloge Žizele proglašena je prima balerinom 1906. godine. U vrijeme kada su u baletu vladala stroga pravila i akademizam, Ana je publiku osvajala stilom, koji je često odudarao od pravila.
Igrala je savijenih koljena, zauzimajući često nepravilan stav, ali igrala je dušom. Njen talenat je pokretala trenutna inspiracija. Događalo se da ne može da ponovi pokret koji je napravila iako su koreografi i plesni partneri to od nje zahtijevali. Njen ples nije osvajao publiku preciznošću i tehničkom tačnošću, ali je bio pun emocija.
Govorili su da Ana odslikava rusku dušu. Jedan od njenih učitelja je govorio da on svoje učenike može da nauči svemu što je povezano sa plesom, ali da Ana posjeduje nešto što se može naučiti samo od Boga. Ostala je najpoznatija po ulozi Umirućeg labuda u solo koreografiji koju je za nju osmislio Mihail Fokin 1905. godine.
Napuštanje Marinskog teatra i osnivanje lične trupe
Ana Pavlova je ostala upamćena po mnogo čemu, ali i kao prva balerina koja je imala svjetsku turneju. Na prvu turneju je krenula kao član Marinskog teatra i igrala je u Rigi, Kopenhagenu, Stokhlomu, Berlinu, Pragu, a 1910. godine napušta Marinski teatar i osniva ličnu trupu koju su uglavnom činili ruski koreografi i plesači. Njena trupa je proputovala veći dio Evrope, Azije, obje Amerike, a igrali su i u Južnoj Africi i Australiji. Meksiko, Indija, Egipat, Kina, Japan, Kuba, Filipini, samo su neke od država u kojima je Ana Pavlova igrala za 22 godine turneje.
Njen se repertoar godinama povećavao, a partneri mijenjali - igrala je sa Mihailom Fokinom, s kojim je ostala bliska prijateljica do kraja života, Mihailom Mordkinom, ali i velikim Vaclavom Nižinskim, s kojim je ostvarila Fokinove "Silfide", "Bakanal" i "Egipatske noći".
Ime Ane Pavlove je postalo poznato na svim kontinentima. Družila se s Čarlijem Čaplinom i drugim filmskim zvijezdama, fotografisala za modne časopise...
U vrijeme kada se putovalo isključivo vozom i brodom, prešla je pola miliona kilometara i igrala 9.000 puta, a za nju je pravljeno godišnje i po 2.000 baletanki. Često je igrala u nepropisnim uslovima, čak i na kiši. Igrala je i sa uganutom i slomljenom nogom i u groznici - vjerovala je da je balet njen poklon svijetu i da ne smije nikada da prestaje da daje sve od sebe da ovu umjetnost približi publici.
A publika je uvijek dočekivala Anu Pavlovu sa oduševljenjem, čak i u dijelovima svijeta u kojima se publika nikada ranije nije susrela sa baletom, a krhka balerina je inspirisala generacije djece da počnu da se bave ovom umjetnošću.
Preseljenje u London
Napustila je Rusiju 1912. godine i preselila se u London. Rijetke pauze između turneja je provodila u kući u čijem dvorištu se nalazilo malo jezero i njeni ljubimci labudovi, od kojih joj je omiljeni bio Džek. Bila je veliki ljubitelj životinja pa je pored labudova, koji su obilježili njen život, imala i druge kućne ljubimce među kojima su bile različite vrste pasa, mačaka i ptica.
Vodila je računa o izgledu kako na pozornici, tako i van scene. Bila je izuzetno elegantna i lijepo obučena. Nije voljela da se fotografiše, ali je ipak sačuvan veliki broj njenih fotografija na kojima se primjećuju njena elegancija i gracioznost. Nije imala djecu, ali je pružala veliku podršku ruskoj siročadi nakon Prvog svjetskog rata. U Parizu je kupila kuću u kojoj je živjelo 15 djevojčica iz Rusije koje je usvojila i novcem od predstava je finansirala njihovo školovanje.
Smrt i zaostavština
Posljednja turneja Ane Pavlove se završila u Hagu 1923. godine, a tada se završio i njen život. Dobila je upalu pluća, koja je zahtijevala operaciju, ali su joj doktori rekli da nakon toga neće moći da nastavi da igra. Odbila je operaciju govoreći da bi radije umrla nego što bi prestala da igra. Život Umirućeg labuda se završio u hotelskoj sobi u Hagu, a prepričava se da su njene posljednje riječi 23. januara bile: "Spremite mi kostim labuda." I tako je i bilo, kremirana je u kostimu labuda. Urna sa njenim pepelom je bila položena na groblje u Londonu, a 2001. godine je premještena u Moskvu shodno Aninom zavještanju.
Ana Pavlova će ostati upamćena kao najveća balerina 20. vijeka, najelegantniji labud scene i osoba koja je zaslužna za popularnost baleta u čitavom svijetu. Njen misteriozni osmijeh, nevjerovatna gracioznost i fenomenalna radna etika učinili su je istinskom inspiracijom za sve koji su imali sreće da vide njen ples. U njenu čast stvoreni su izuzetni parfemi i deserti, a balerini su podignuti spomenici mnogo prije njene smrti, a ona je govorila da uspjeh za nju nije aplauz, već zadovoljstvo koje osjeća kada neko shvati nečiji ideal. A njene pokrete, talenat i emocije publika je shvatala.
Njen cjelokupni značaj za svjetsku umjetnost satkan je u rečenici da se balet dijeli da period prije Ane Pavlove, njen period i period poslije nje, a poznati baletni kritičar Vadim Gajevski rekao je: "Ona je posjedovala veliki glumački talenat. Ne čisto glumački, već baletno-glumački. Mogla je biti snimljena u svim nijemim filmovima iz toga vremena. To spajanje muzikalnosti s genijalnim dramskim darom činilo ju je jedinstvenom. Labud koji umire čista je muzika u vidljivom utjelovljenju! Ljudi su plakali kada su gledali ludilo njene Žizele. Bila je velika dramska balerina."
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
