MADRID - Prvog februara ove godine svjetske medije obišla je zanimljiva vijest: u čuvenom madridskom muzeju "Prado", u sali 49, biće izložena kopija - blizanac jednog od najtajanstvenijih djela velikog Leonarda da Vinčija - "Portret Lize del Đokondo".
Italijanski eksperti, koji su učestvovali u restauraiciji platna, došli su do zaključka da je djelo naslikao jedan od učenika Leonardovih pod strogim rukovodstvom maestra i približno u isto vrijeme kada i njegovo svjetski priznato remek-djelo.
Za razliku od cijelog svijeta, gdje je ova vijest bila primljena sa neskrivenim ushićenjem i interesovanjem, u Italiji, u domovini Da Vinčijevoj, prema njoj su se ponijeli prilično hladno. Prošao je svega jedan mjesec, ali čuveni italijanski umjetnik i restaurator Lučiano Buzo već je stigao da predloži svoju verziju porijekla druge "Mona Lize".
Prema njegovom mišljenju, pravi autor španske Đokonde nije niko drugi - do sam Leonardo.
"Đokondu, koja je izložena u muzeju `Prado`, naslikao je Leonardo da Vinči 1503. godine, tačno dvije godine poslije Đokonde koja se nalazi u francuskom Luvru. Ovo izjavljujem kao istraživač skrivenih natpisa. Proučivši fotografiju ovog portreta, došao sam do zaključka da on pripada četkici velikog firentinskog genija" - smatra Buzo i objašnjava:
"Otkriće do koga sam došao u izvjesnoj mjeri bilo je odraženo u mojim ranije objavljenim radovima o tehnici skrivenih natpisa. Ono je bilo izvedeno isključivo na osnovu proučavanja fotografija ovog umjetničkog djela. Polazeći od svog iskustva, mogu da kažem da skrivene natpise treba tražiti pomoću uvježbanog oka, ne pribjegavajući pomoći infracrvenih ili ultravioletnih zraka. Samo prilikom pažljivog proučavanja i, naravno, ne bez pomoći kompjutera, meni je pošlo za rukom da vidim kako skriveni datum, tako i čuveno slovo L, koje se takođe vidi na prvoj Đokondi".
On smatra da postoji jednostavno objašnjenje zašto je Leonardo naslikao dva portreta.
"Ako se prebacimo mislima u istoriju Venecije 1700. godine, vidjećemo da je Tjepolo naslikao svoje `Bičevanje Hrista` čak sedam puta. Sličan odnos prema sopstvenim djelima bio je moderan među velikim umjetnicima tog doba. Apsolutno prirodna je činjenica da su autora primorali da napravi nekoliko kopija djela, koje je u to doba bilo popularno. U slučaju Leonarda, čini mi se, stvar je stajala ovako: dvije godine poslije stvaranja prve Đokonde, ubijedivši sebe da mu je ova slika više nego uspjela, maestro je riješio da napravi njenu kopiju" - navodi Buzo.
On smatra da u slučaju druge Đokonde Leonardu nije pošlo za rukom da ponovi čuveni osmijeh Mona Lize. Među ovim djelima postoji razlika. Sa jedne strane, ne može se reći da je jedno bolje od drugog. Istovremeno, prva Đokonda, kako svi odlično znaju, veličanstveno je djelo svjetske umjetnosti.
Tako kopija, ma kako ona bila uspješna, nikada ne može da se poredi sa orignalom - prenosi "Glas Rusije".
Uskoro maestro Buzo namjerava da se poveže sa predstavnicima muzeja "Prado" da bi im predstavio rezultate svojih istraživanja.