Ljudi već misle, ja ih neću natjerati na to, ali su oni mene natjerali da progovorim bez straha o onome što i sam mislim, što svi mislimo i pričamo, samo se ušutimo ili počnemo da pametujemo kada se kamere upale i kada nam gurnu mikrofon u lice, kaže Damir Nikšić, konceptualni umjetnik iz Sarajeva.
Dodaje da je upravo taj odnos prema medijima napravio lažnu sliku stvarnosti, a ono malo hrabrih koji su progovorili normalno i rekli šta misle kontrastirani s lažnom i našminkanom televizijskom dramom naše stvarnosti - ispadali su u najmanju ruku čudni.
Domaća, ali i regionalna javnost ga je upoznala zahvaljujući video-klipovima koje postavlja na YouTubeu i u kojima na šaljiv način prikazuje scene iz svakodnevice, iznoseći sve ono što primjećujemo i o čemu razmišljamo.
Nikšić je studirao na likovnim akademijama u Sarajevu, Milanu i Bolonji, a postdiplomske studije završio je na University of Arizona u SAD.
U intervjuu za "Nezavisne" govori šta poručuje kroz svoje radove, priča o bh. humoru, ali i gašenju kulturnih institucija.
NN: Zahvaljujući video-klipovima koje svakodnevno postavljate na YouTubeu malo je državljana BiH koji nisu upoznati s Vašim radom. Čini mi se da Vas gledaju kao nekog ko na pravi način progovara o problemima običnih ljudi, govorite javno o onome o čemu se ne priča i ne govori u mjeri u kojoj bi trebalo. Šta je u stvari bio Vaš cilj?
NIKŠIĆ: Znaš, kada sam shvatio da nemam šta da izgubim, odnosno da ništa nisam dobio time što nisam govorio, što sam nastojao da se ne zamjerim nikom jer će mi k'o biva neko nekad "zatrebati", a eto prođe 20 godina i niko mi nije zatrebao niti sam posao uspio naći tim što sam bio fin i mudro šutao, ja sam progovorio. Mislim da je bitno da neko pobijedi te televizijske kanone i taj strah od video-zapisa i da počne nešto suvislo da izlaže i obrazlaže na bilo kakav način. Bitno je da se komunikacija pročepi i da prokulja ono što mislimo. Ja nemam šta da izgubim jer ništa nisam ni dobio. Moj cilj je bio da izliječim svoju frustraciju. Nisam ni očekivao da to bilo ko pogleda. Arhivirao sam tako što sam objavljivao. Radio sam to i prije samo što niko to nije gledao i što su moji video-radovi bili toliko inkriptirani i "zipovani" da ih se nije moglo razumijeti bez pojašnjenja i bez određenog predznanja i pročitane literature. Onda sam počeo da to sve isto govorim jezikom ulice, da razmutim ono što sam već rekao. Da to pojasnim - da "razdamirim".
NN: Osjećate li određenu dozu odgovornosti?
NIKŠIĆ: Osjećam samo i jedino odgovornost prema sebi kao umjetniku i nekakvom autoru da sve što mislim i osjećam u ovom svom vremenu i postojanju - nipošto ne ostane u meni, već da to komuniciram nekom kome će poslužiti kao dragocjena informacija ili platforma djelovanja. Pa makar i griješio u puno stvari - neka neko uči na mojim greškama, na greškama mog vremena. To je, dakle, nešto po sistemu protočnog bojlera. U jednom trenutku nema više vremena niti smisla akumulirati, analizirati, kalkulisati, mora se djelovati - i to bez razmišljanja, refleksno, automatski, zanatlijski, s vjerom u svoj posao i umjetnost. Ne osjećam nikakvu drugu odgovornost do one da kažem sve što sam dosad naučio, da ništa ne sakrijem ili ne prećutim, pogotovo generacijama koje dolaze, kojima je moja generacija nepoznanica, svojevrsna crna rupa PTSP-a. Naročito ne osjećam odgovornost prema starijima i prema institucijama od kada sam osjetio da oni ne osjećaju nikakvu odgovornost prema meni i mojoj generaciji, da su nas isfolirali, ispatronizirali, založili i potrošili za topovsko meso, protraćili nam i zagorčali živote. Vrijeme je da se neko dobrano, da ne koristim svakakve izraze ... na sav njihov životni i radni vijek i trud. Koliko god su oni omalovažili i obezvrijedili našu mladost, naše živote i potencijale - vrijeme je da im neko sruši sve njihove iluzije da su nešto kao bili nekom bitni, da ih bacim na smetljište istorije, gdje pripadaju. Dugo su i zasjedali. Ja nekako vjerujem da je to posljednja, finalna bitka koju moja generacija mora da izvede kako bi oslobodila teritoriju i vrijeme mladima, lijepima i pametnima.
NN: Svaki Vaš rad prožet je i humorom. Koliko nas je upravo taj naš bosanski humor održao u najtežim momentima koje smo proživljavali, a možda i još proživljavamo u BiH?
NIKŠIĆ: Što se humora tiče, mislim da se on održao u jednoj idealiziranoj formi, možda romantiziranoj, muzejskoj, folklornoj, ali ne i u praksi. U praksi, u svakodnevnom životu on je neshvaćen, ugrožen, tj. prečesto pogrešno shvaćen. Ako pitamo prosječnog građanina ili građanku naše zemlje da li smo mi duhoviti ljudi, svi će reći da jesmo - tradicionalno smo takvi. Međutim, nije dovoljan duhoviti ton da bi običnu rečenicu učinio duhovitom, već je potrebno i soli u glavi, odnosno inteligencije da bi se duhovita misao prezentirala na valjan način, kao i inteligencije kod recipijenta da bi je percipirao na valjan način. Policijski strogi egocentralizirani um shvata svaku šalu na svoj račun. Zbog toga se i kaže - glup ko drot, i tako strah i nesigurnost rastjeruju pravi zdravi humor iz društva. Ima još tu toga, ali nije za novine već za doktorata.
NN: Kako Vi gledate na današnje društvo, prije svega na ljude iz Vašeg okruženja, koliko smo spremni za promjene i bilo kakvo društveno angažovanje?
NIKŠIĆ: Mi smo svi i previše društveno angažovani. I previše učestalo mijenjamo mišljenja i raspoloženja. Mislim da je rješenje u tome da se počnemo baviti svojim poslovima, privatnim poslovima i da se stabilizujemo, da prepoznamo tu neku stabilnost i konstantu pa makar i u stabilnoj i konstantnoj krizi. Onda ćemo imati neku platformu za djelovanje. Ovako smo raštrkani, rasijani i rasejani.
NN: Koga kriviti zbog gašenja kulturnih institucija? Isključivo nadležne organe, koji su zakazali po pitanju finansija, ili negdje ni kulturna svijest naših građana nije na takvom nivou da bismo sami spasili iste?
NIKŠIĆ: Ne radi se o apstraktnoj svijesti ili o simboličnom kapitalu i značaju. Radi se o konkretnom kulturnom blagu koje čeka da bude podijeljeno između entiteta u sklopu aktuelne podjele državne imovine. Ne zamajavajte se romantičnim razmišljanjem o simboličnom značaju kulture ili, još gore, nekakvim patriotizmom kada se radi o ovim stvarima. Ovdje se radi o podjeli imovine kao što je to bio slučaj i dosad kada se radilo o privatizaciji preduzeća. Sve je to dio istog procesa. Sa druge strane, problem je u nedostatku političke i profesionalne volje, vizije, stručnosti, kompetentnosti, odgovornosti i spremnosti da se, ne samo organizuje već i pojmi pa onda i koncipira državna institucija i "glavni grad", u kojem bi trebalo da rade uposlenici iz čitave BiH, a ne samo iz lokalne mahale. Naravno da niko nema želju niti interes da finansira državnu instituciju za one koji je smatraju svojom lokalnom prćijom. Državne institucije će preći na entitetski nivo ili na kantonalni u Federaciji BiH i tog momenta će kolekcije morati da budu podijeljene između entiteta. To sam najavio u avgustu 2011. godine, a trenutna izložba u UG BiH potvrđuje da se polako ide tim putem. Potpuno razumijem reakcije i odgovore na akcije neodgovornih.
NN: Mislite li da umjetnici poput Vas imaju prostora u mainstreamu?
NIKŠIĆ: Prevedite mi riječ "estrada" na engleski. Na portugalskom to je cesta, put... "Estradna scena" se može prevesti s "mainstream scena" - glavno strujanje, glavni put, ono što se trenutno dešava, što je aktuelno, novo, što još nije u muzeju ili ušlo u nastavu. U slobodnim društvima nju kreiraju umjetnici, privatni građani, o svom trošku, a ne režim i državne institucije. Imajući to u vidu, onda ja jesam mainstream. Ne samo da imam prostor, nego ga kreiram. Ne samo za sebe, već i za druge koji žele, misle ili osjećaju da bi mogli postati popularni umjetnici, i to ne samo kroz eksces, protest, angažman ili sporadično, incidentalno, već kao "pravilo", kao profesija, zanimanje, žanr, vrsta umjetnika. Pitanje, dakle, nije da li umjetnici poput mene imaju prostora u mainstreamu, već je pitanje kako i ko će ispuniti mainstream prostor koji sam kreirao. Vjerovatno će to biti neko poput mene, ali neko ko će raditi nešto što nije ni nalik na ono što ja radim, ili pak slijedi istu logiku, samo će je podići na naredni nivo, što je zapravo uvijek poželjno.