Danica Dakić, svjetski poznata vizuelna umjetnica, ispred sarajevskog Muzeja savremene umjetnosti "Ars Aevi", predstavljaće paviljon Bosne i Hercegovine na Bijenalu umjetnosti u Veneciji, koje će od maja do novembra sljedeće godine biti održano 58. put.
Radi se, dakako, o najprestižnijoj smotri vizuelne umjetnosti na planeti i, čini se, jedinoj koja je Dakićevoj nedostajala u bogatoj biografiji.
Ova umjetnica iz Sarajeva sa diseldorfskom adresom, čija umjetnička praksa seže od videa i filma do fotografije i instalacije, zajedno sa kustoskim timom iz "Ars Aevija" u Veneciji će se predstaviti radom "Zenica - trilogija".
Rad se bavi bosanskohercegovačkom realnošću, istražujući istorijsko, kulturno i industrijsko nasljeđe grada Zenica iz perioda jugoslovenskog modernizma u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, a nešto više o istom, kao i o odlasku u Veneciju, Danica Dakić govorila je za "Nezavisne".
NN: Koliku Vam čast predstavlja što na najveću smotru vizuelne umjetnosti putujete baš kao predstavnica BiH?
DAKIĆ: Velika je čast i zadovoljstvo, ali i izazov i odgovornost. Naročito me raduje da je upravo kontekst paviljona Bosne i Hercegovine pravi okvir za "Zenica - trilogiju", rad koji propituje utopijski potencijal kulturnog i industrijskog nasljeđa grada Zenice. Nadam se da ću zajedno sa našim timom i institucijom "Ars Aevi" opravdati ukazano nam povjerenje.
NN: Sam naziv "Zenica - trilogija" asocira da se rad sastoji iz tri dijela. O kakvim se dijelovima radi?
DAKIĆ: Da, trilogija u nazivu sugeriše tri dijela. To mi trenutno pomaže i inspiriše me, budući da je rad u fazi produkcije. Moje iskustvo je, ipak, da su umjetnički procesi često nepredvidivi, te je još rano govoriti o finalnoj narativnoj i formalnoj strukturi trilogije.
NN: U svom radu, ukratko rečeno, istražujete istorijsko, kulturno i industrijsko nasljeđe grada Zenice i bavite se društvenom i individualnom odgovornošću u savremenom bh. društvu, opterećenom neuspjelom tranzicijom i politikom. Iako je umjetnost tu da postavlja pitanja, a ne da daje odgovore, da li ste baveći se ovim radom došli do zaključaka zašto su tranzicioni i politički procesi kod nas uglavnom neuspješni?
DAKIĆ: Ne, jer to nije bio moj zadatak. Upravo suprotno: umjetnički proces je mogućnost da zajednički sa protagonistima na setu otvorimo neki utopijski prostor i da učinimo vidljivom poetsku dimenziju ljudske egzistencije - možda jedino u šta još vrijedi vjerovati. To je ono što umjetnost može.
NN: Naslov 58. Venecijanskog bijenala, kako je rekao umjetnički direktor Ralf Rugof, glasi "Da živite u zanimljivom vremenu", a isti je zasnovan na staroj kineskoj kletvi koja se odnosi na vrijeme nesigurnosti. Koliko je ovo naše vrijeme zapravo "zanimljivo"?
DAKIĆ: U vremenu velikih lomova nema cjelovitih slika, živimo u jednoj izlomljenoj, fragmentiranoj stvarnosti.
NN: Svojevremeno ste kazali da je biti svuda pomalo stranac za umjetnika dobra pozicija. Da li se ove riječi odnose na Sarajevo i Diseldorf onoliko koliko i na druge gradove, s obzirom na to da su Vam oni na neki način i luke?
DAKIĆ: Kroz moje projekte, koji me vode po svijetu, sve više se osjećam kao da imam puno "kuća". To je i veliki prostor slobode, ali i prokletstvo, u svakom slučaju je moj izbor i ne bih ga mijenjala.
NN: Izlagali ste na bijenalima u Istanbulu, Sidneju, Liverpulu, Kijevu, Sao Paulu i drugim gradovima. Koje su, po Vama, sličnosti i razlike svih nabrojanih smotri savremene umjetnosti u odnosu na onu u Veneciji?
DAKIĆ: Zajedničko za internacionalne izložbe koje ste naveli, uz sve kulturološke i tematske razlike, je da su kustoski osmišljene grupne izložbe bijenalskog karaktera i mogu se uporediti sa centralnom izložbom bijenala u Veneciji, čiji će kustos biti Ralf Rugof. Forma državnih paviljona postoji samo na Venecijanskom bijenalu i za mene će to biti potpuno novo iskustvo, koje donosi i nova pitanja o ulozi umjetnika.