Denis Haračić, mladi bosanskohercegovački vizuelni umjetnik, sa kolegama iz banjalučke galerije "Vagon" 25. novembra će otvoriti izložbu radova "Porodična fotografija" u galeriji "Štab" u Beogradu.
Riječ je o izložbi koja predstavlja rad mladih umjetnika, među kojima su, pored Haračića, Irma Beširević, Tajana Dedić Starović, Nikola Tomić, Ognjen Milošević i Isidora Branković, koja je ujedno kustos izložbe i galeristkinja galerije "Vagon".
Kroz interdisciplinarni rad autora koji su prisutni u gotovo svim umjetničkim medijima beogradska publika će moći da pogleda radove koji se bave pitanjima identiteta pojedinca u savremenom društvu.
Haračić će na ovoj izložbi predstaviti 19 radova, koji čine zajedničku instalaciju rađenu tehnikama umjetničke grafike i slikarstva, a u svom radu se koristi medijima crteža, slike, grafike, digitalne slike, animacije i zvučne instalacije.
Ovaj mladi umjetnik je obrazovanje stekao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje je trenutno angažovan kao predavač, a do sada je izlagao na 15 samostalnih i većem broju grupnih izložbi.
Više o izložbi "Porodična fotografija", značaju galerije "Vagon" za mlade umjetnike i domaću scenu, te detaljnije o svom radu Haračić je govorio za "Nezavisne".
NN: Izložba nosi naziv "Porodična fotografija". Kakva se simbolika krije iza njega i kakvu "porodičnu fotografiju" kreira ova izložba?
HARAČIĆ: Prema riječima Isidore Branković, izložba prije svega komunicira rad mlađih generacija koje svojim naporima pozicioniraju savremenu umjetnost kao prostor angažovanog afirmativnog razmišljanja o mapiranju umjetnosti danas. Izložba se u mnogo čemu tiče upravo toga "danas", te istražuje pojam zajedničkog identiteta vezan za geografsko područje, stvaralaštvo i društvene segmente koji utiču na rad umjetnika. Namijenjena je kao svojevrstan dokument trenutka, te predstavlja slojevit dio kritičkog sagledavanja individualnih funkcija i sloboda u savremenom kontekstu. Umjetnice i umjetnici kroz svoje interdisciplinarne radove ispituju različite segmente uticaja na kolektivnu i individualnu svijest. Porodični portret, po mom poimanju, mora da govori o zajednici ljudi koji uz sve svoje individualne i intimne porive oblikuju društvenu svijest, ali i zajednički društveni prostor.
NN: Recite nam nešto više o Vašem doprinosu ovoj izložbi. Koja Vaša djela će se naći pred beogradskom publikom i koje su njihove specifičnosti?
HARAČIĆ: U izložbi učestvujem sa kompozicijom koja je sačinjena od 19 djela, izvedenih u tehnikama umjetničke grafike i slikarstva. Djela su također popraćena zvučnom instalacijom koja upotpunjuje ambijent postignut vizualnim informacijama. Kao autor nastojim da rad koji izlažem sa publikom korespondira na više nivoa, a korištenje različitih medija mi takav pristup upravo i dozvoljava. Uopšteno govoreći, teme koje svojim radom opisujem uvijek su na razgraničenju između prikaza ljudskosti i dehumanizacije. Pronalazim izrazitu ljepotu i vrijednost u trenucima čovjekovog nesavršenstva za koje smatram da se u današnje vrijeme ne komunicira u dovoljnoj mjeri. Tako i ova kompozicija svojim likovima govori o slojevitom poimanju ljudskosti sa introvertnog i ekstrovertnog stajališta. Želim da govorim o trenucima unutar kojih možemo definisati i demokratizovati naše nedostatke i shodno tome otvoriti put ka dugotrajnom procesu autokorekcije. To je, naravno, proces koji treba da se proteže kroz čitav životni vijek, a u svojoj osnovi postoji kao jedini pravi lijek protiv apatije i ljudske oholosti.
NN: Ova izložba otvara pitanja o identitetu pojedinca u savremenom društvu. Koliko je kategorija identiteta ugrožena u savremenom "instant" svijetu?
HARAČIĆ: Po mom mišljenju, identitet danas postaje globalno pitanje, te se u njegovom formiranju gube neka razgraničenja i načela koja su ranije bila prisutna, što ga čini utoliko kompleksnijom pojavom. Ideja o identitetu danas ima mnogo više slojeva nego što je to bio slučaj u vremenu prije opće digitalizacije naših života. Shodno tome, i današnji "instant" svijet može da negativno korespondira sa čovjekovim prirodnim potrebama o pripadnosti. Bilo da se to tiče nacionalne, religijske, seksualne ili bilo koje druge pripadnosti, oduzima nam se vrijeme koje je potrebno za samokontemplaciju, a samim tim postajemo žrtve mnogobrojnih popularnih, ali ni po čemu neopasnih ideologija i grupnih identiteta današnjice. To, naravno, postoji u paradoksu sa vremenom u kojem se individualnost cijeni više nego ikada u historiji ljudskog postojanja. Mislim da upravo savremena potreba za savršenom onlajn prezentacijom nalaže dodatni psihološki teret i čovjeka stavlja u proces alijenacije od sopstvenog ja. Dok jedni uporno pokušavaju da žive u skladu sa svojim lažnim alter egom, drugi opet ostaju duboko i nesretno vezani za ono što je nekada bilo, a danas više ne postoji. Naposljetku, identitet je uvijek i nešto u šta se u društvenom, kulturološkom i političkom smislu rađamo. Baš kao ni roditelja, ni tu vrstu identiteta ne možemo u potpunosti sami odabrati.
NN: Koju ulogu ima umjetnost u očuvanju identiteta? U čemu se ogleda njena moć i njen značaj?
HARAČIĆ: Ja volim reći da je umjetnost ljekovita za društvo te u velikoj mjeri služi kao dijagnostičar društvenih problema i bolesti. To nije drugačije ni sa pitanjem identiteta. Identitet može postojati na individualnom i grupnom nivou. Ovaj prvi, individualni, je nešto što umjetnost neminovno priželjkuje, jer njen jezik upravo postaje univerzalan kada se provuče kroz filter umjetnikove individualnosti. To, prosto rečeno, znači da umjetnost autorovu ogoljenu ljudsku intimu postavlja kao čovječnu vrijednost koja ima moć da na tom istom, ljudskom nivou komunicira sa publikom. Problemi, po mom mišljenju, dolaze obično sa pitanjem grupnog identiteta, koji je umjetnost već odavno raskrinkala kao kategoriju koja vrlo lako može da podliježe uticajima različitih opasnih, pa i nečovječnih ideologija. Ljudi su često taoci takvih identiteta a da toga nisu svjesni, a umjetnost ima mogućnost da skrene pažnju na ono što ide protiv čovjeka i njegovih vrijednosti. Kroz historiju njena uloga u tom kontekstu je prosto nezamjenjiva.
NN: Kako je došlo do saradnje sa galerijom "Štab"?
HARAČIĆ: Galerija "Štab" podržala je otvaranje galerije "Vagon" od samog početka, tako da indirektna saradnja ove dvije ustanove postoji već dugo vremena. S obzirom na to da se radi o prijateljskoj galeriji, prirodan tok stvari je da se napravi i ova vrsta kolaboracije unutar koje će galerija "Vagon" ugostiti i njihove umjetnike s izložbom u Banjaluci. Kolektivno podržavamo svaku inicijativu ove vrste, prilikom koje se može ostvariti dijalog među umjetnicima i galerijama.
NN: Koliko su Vam saradnja i izlaganje sa kolegama bitni? U čemu se ogleda značaj galerija poput "Vagona", koje vode mladi, odvažni ljudi iz struke?
HARAČIĆ: Smatram da je ovakva saradnja izrazito bitna upravo u aspektu u kojem kultura nepobjedivo dominira svim ostalim čovjekovim intelektualnim i društvenim disciplinama, a to je činjenica da različitost kulturu jedino može obogatiti. Tako i izložbe poput ovih mogu pružiti samo kompletniju sliku onoga što umjetnost može da uradi. Što se tiče drugog dijela pitanja, moja saradnja sa galerijom "Vagon" je u potpunosti zasnovana na tim vrijednostima. Odvažni i mladi ljudi iz struke, koji sebi dopuštaju da vide dalje od naših standardnih retorika te da svijet prihvate kao polje sopstvenog oblikovanja, su ljudi prema kojima ja svojim čitavim bićem gravitiram. Oni su ti koji će svojim požrtvovanim radom oblikovati nove okvire našeg, zajedničkog kulturnog dijaloga. Oni to već čine.
NN: Po zvanju ste diplomirani grafičar, ali se u radu služite medijima crteža, slike, animacije itd. Na koji način se različiti mediji dopunjuju i kakve mogućnosti Vama kao autoru daju?
HARAČIĆ: Uvijek sam smatrao da ukoliko u umjetniku postoji bilo kakva potreba da se izrazi kroz druge kanale komunikacije, on ne treba da se u potpunosti i isključivo veže samo za jedan medij. U skladu s tim se pretjerano ne ustručavam da istražujem upravo ono što trenutno korespondira sa mojim potrebama i interesima. Mislim da je za umjetnika izrazito važno da bez pretenzija slijedi svoju radoznalost. Svi mediji se mogu uspješno nadopunjavati ukoliko je autor dovoljno vješt da ih na pravi način iskoristi. Neke stvari se mogu iskomunicirati na vrlo jednostavan način, a nekim ipak godi složenija prezentacija. Nekada najoptimalnije rješenje i nije najzanimljivije. Sve što umjetnik radi treba da služi svrhu koja je u startu samo njemu mjerodavna. Sve ostalo smije prožvakati kritika.
NN: Angažovani ste na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Kako gledate na podmladak kada je riječ o savremenoj umjetnosti, šta im je potrebno da iskoriste svoje potencijale?
HARAČIĆ: Gledajući na studente ALU Sarajevo, ali i studente akademija širom BiH, vrlo brzo sam došao do zaključka da ne postoji previše stvari koje bih ja u idejnom smislu mogao ili trebalo da prenesem. Mladi ljudi su i te kako sposobni da kroje lične, jako inteligentne i ubjedljive narative, a naša uloga kao saradnika na Akademiji je da im pomognemo u kanalisanju tih ideja, te da im približimo najbolje tehničke i izvedbene mogućnosti koje će oni kasnije, po slobodnoj volji, koristiti i usavršavati. Iako je akademizam u kontekstu savremene umjetnosti ozloglašen kao dosta restriktivno poimanje umjetničkog stvaralaštva, ja ipak mislim da on ne otpada kao valjana smjernica u oblikovanju mladih umjetnica i umjetnika. Akademizmu je prosto potreba nadopuna, ali u svojoj osnovi on govori o fundamentalnim principima vizualne ili bilo kakve druge umjetničke komunikacije. Također, smatram da je svaka umjetnost koja nastaje sada savremena, bez obzira na odabir medija ili tehnike. Umjetnost mora dolaziti iz pozicije savremenog čovjeka da bi bila savremena, to je sve. Način na koji će ona biti prezentovana je isključivo diktiran preferencama samog umjetnika. To je umjetnička sloboda. Nju ne treba da ograničimo ni akademizmom ni pretjeranim liberalizmom. Sve što je mladim ljudima potrebno je mogućnost i prostor. Naš zajednički zadatak je da formiramo i jačamo platforme koje to promovišu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.