Žana Vukičević, kustoskinja Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske, napisala je rad "Pregled nastanka i razvoja umjetničke scene na prostoru Banje Luke kroz prizmu stvaralaštva likovnih umjetnika - bivših profesora i učenika banjolučke Gimnazije", koji "Nezavisne novine" na stranicama kulture i na portalu objavljuju u šest nastavaka.
6. Zaključak
Period nešto duži od 80 godina, počev od 1908, kada je na banjolučku Veliku realku došao Pero Popović, pa do 1990, kada je održan posljednji "Jesenji salon", vrijeme je brojnih i značajnih promjena u kulturnom životu Banje Luke. One obuhvataju početak likovnog stvaralaštva na ovom prostoru u godinama prije Prvog i između dva svjetska rata, postepeni razvoj umjetničke scene i pojavu modernih težnji u slikarstvu od sredine pedesetih, oličenih u djelovanju grupe "Četvorica", kao i progresivnu transformaciju male konzervativne sredine tokom šezdesetih, a naročito tokom sedamdesetih. Banja Luka se tada profiliše kao samostalan umjetnički centar, sa institucijama kao što su Dom kulture i Umjetnička galerija koje su jezgro likovnog života, kao i sa odnjegovanom publikom koja pomno prati i posjećuje kulturne događaje prihvatajući pojavu novih umjetničkih praksi. Grad se posebno izdvaja intenzivnim izložbenim aktivnostima koncentrisanim prvenstveno oko bijenalne izložbe "Jesenji salon", koja je već nakon prvih nekoliko izdanja stekla značajan status na jugoslovenskom nivou i bila jedina likovna manifestacija te vrste u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Kada se uporede biografije značajnih aktera banjolučke umjetničke scene od kraja prve do kraja devete decenije XX vijeka uočava se zajednički imenilac koji većinu od njih spaja i svrstava u jasno definisano referentno polje, a to je banjolučka Gimnazija sa kojom se mogu dovesti u vezu bilo svojim obrazovanjem, bilo profesionalnim angažmanom, i to u kvalitativnoj mjeri dovoljnoj da se upravo oko ove odrednice koncentriše analiza likovnog stvaralaštva jednog razdoblja. Potkriterij u odabiru autora uključenih u ovaj pregled, ali i istovremena potvrda uloge koju su imali u umjetničkom razvoju sredine, jeste i zastupljenost njihovih djela u zbirkama Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske. Prema razmjeri pozitivnog podsticaja koji su kao likovni pedagozi ostvarivali na svojim učenicima - kasnije istaknutim likovnim umjetnicima, kao i prema sopstvenim slikarskim dometima, izdvajaju se tri gimnazijska profesora i umjetnika - Pero Popović, Božo Nikolić i Bekir Misirlić, od kojih se dalje granaju razvojne niti međusobnih uticaja i povezanosti mlađih stvaralaca. Ako se ima u vidu da je likovni smjer na Višoj pedagoškoj školi osnovan 1951. i samo dvije godine kasnije prebačen u Sarajevo kao neka vrsta preteče likovne akademije, te da je Banja Luka tek 1999. dobila svoju Akademiju umjetnosti, onda je uloga Gimnazije u sistematskom i kontinuiranom formiranju generacija likovnih umjetnika na ovom prostoru posve očigledna.
Kraj osamdesetih godina odabran je za krajnju tačku ovog pregleda jer je označio završetak uzlazne putanje umjetničkog progresa jedne sredine, koji se odvijao postepeno, ali temeljno, i bio nasilno prekinut društveno-političkom situacijom i izbijanjem rata na prostoru bivše Jugoslavije početkom devedesetih. Petnaesti jesenji salon pod nazivom "Nove poetike prostora - skulptura i skulptorske instalacije devedesetih/mlada generacija", selektora Ješe Denegrija, bio je pripremljen i planiran za novembar 1991, ali je morao biti otkazan zbog, kako je u pismu upućenom 31. oktobra iste godine odabranim učesnicima i članovima umjetničkog savjeta dirljivo navela Ljiljana Perduv Misirlić, "pokidanih kulturnih tokova i veza na ovim prostorima", izražavajući pritom uvjerenje da će se ova likovna manifestacija ipak održati u dogledno vrijeme. Danas on nosi simboličko značenje kraja jedne plodne umjetničke epohe i tokom devedesetih teškog opstajanja i ulaska u period stagnacije. Više od tri decenije kasnije u Banjoj Luci postoji jedna drugačija, savremena scena na kojoj je aktivno nekoliko generacija umjetnika, koncentrisanih oko Akademije umjetnosti, Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske i Banskog dvora - Kulturnog centra kao glavnih umjetničkih punktova. Banjolučka Gimnazija i dalje je konstanta u obrazovanju mnogih od njih, a brojni umjetnici posljednjih su godina predavali ili trenutno predaju likovno obrazovanje u ovoj ustanovi, ostavljajući tako trag za neka buduća istraživanja.
Pročitajte još:
Žana Vukičević: Razvoj slikarstva iz banjolučke Gimnazije (1. dio)
Žana Vukičević: Razvoj slikarstva iz banjolučke Gimnazije (2. dio)
Žana Vukičević: Razvoj slikarstva iz banjolučke Gimnazije (3. dio)
Žana Vukičević: Razvoj slikarstva iz banjolučke Gimnazije (4. dio)
Žana Vukičević: Razvoj slikarstva iz banjolučke Gimnazije (5. dio)