RIM - U Rimu se u srijedu otvara izložba pozvećena moći ljudskog tijela gdje su upečatljive skulpture švajcarskog skulptora Alberta Đakometija "sukobljene" sa korpulentnim figurama iz italijanskog baroka ili neoklasicizma.
Četrdeset Đakometijevih djela, uključujući i čuveni "Čovjek koji hoda" rađen u bronzi, pomiješani su sa stalnom postavkom Vile Borgeze u kojoj je i Berninijev "David" i Kanovina "Paulina Borgeze".
Kako piše Frans pres, kontrast je dramatičan. Đakometijeva djela su amblemi fragilnosti, sa kostima koje su ostale pošto je umjetnik uklonio meso i dušu, dok italijanske skulpture i danas izazivaju čuđenje zbog izvanredog opisa ljudskog tijela - napetih mišića, prstiju koji ostavljaju otiske na mekoj koži...
"Ovo nije takmičenje izmedu statua, već prilika da vidimo koliko su različite i šta imaju zajedničko, naročito u predstavljanju ljudskog tijela", kaže direktor muzeja Ana Koliva.
Kustos izložbe Kristijan Klem, svjetski stručnjak za Đakometija, kaže da je ovaj švajcarski umjetnik bio jedan od "rijetkih modernih vajara koji su imali duboko promišljenu vezu sa prošlošću", naročito starim Egiptom i njihovim "stilizovanim, frontalnim, gotovo simetričnim oblicima".
Tokom posjete Italiji 1920. i 1921. Đakometi se prvi put susreo sa neoklasičnom i baroknom umjetnošću, ali i sa egipatskom, pošto je u Firenci posjetio egipatski muzej. On je, kaže Koliva, ubrzo uvidio "bolnu nesposobnost" moderne umjetnosti da predstavi ljude na monumentalan način.
Đakometi (1901-1966) je prvu skulpturu "Muškarca koji hoda" napravio 1946. kao spomenik žrtvama nacista u Parizu.
Serija različitih "Muškaraca koji hodaju" podsjetila je na "Egipćane koji izlaze iz grobnica", kaže Klem i objašnjava da te figure odaju utisak velike snage i pored krhog izgleda.
Đakometi nije "izmršavio" svoje figure samo da bi predstavili užase rata već je bio pod uticajem egzistencijalizma dok je između dva rata radio u Parizu. Tako skeletni oblici su mu pomogli da "uhvati" patnje modernog čovjeka.
U poređenju sa sjajem i raskoši renesansnih, baroknih i neoklasičnih djela koje ih okružuju, Đakometijeve figure pucketaju od unutrašnje energije.
"Neka Đakometijeva djela koja su izložena ovdje visoka su preko tri metra, a opet izgledaju providno u poređenju sa klasičnih figurama koje ih okružuju", kaže Koliva.