Mislim da je potrebna nova misao i da ona bude trend koji treba pratiti i ispoljiti, a sad na koji način, da li performansom, multimedijom, slikom ili ko zna čime drugim, važno je da ta misao bude originalan prikaz vremena, smatra Miroslav Drljača, slikar i grafičar.
Njegova izložba jednostavnog naziva "Deset" trenutno je postavljena u Kulturnom centru Banski dvor u Banjaluci.
Drljača je pohađao Školu za dizajn "Bogdan Šuput" u Novom Sadu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, gdje je završio i postdiplomske studije, smjer grafika, u klasi profesora Branka Miljuša. Od 2005. godine je zaposlen u Gimanaziji "Sveti Sava" u Prijedoru i Gimnaziji "Petar Kočić" u Novom Gradu na mjestu profesora likovne kulture.
U intervjuu za "Nezavisne" govori o aktuelnoj izložbi, (ne)mogućnostima koje se mladim umjetnicima u BiH pružaju, ali i o onome što ga inspiriše.
NN: Izložba slika "Deset" postavljena je trenutno u Kulturnom centru Banski dvor. Možete li otkriti šta je to što čini ovu postavku i da li ovaj naziv izložbe ima neku simboliku?
DRLJAČA: U pitanju su slike nastale u proteklih deset godina, a to je period od mog završetka Akademije, tako da se ova izložba može posmatrati i kao jubilarna. Ali, deset može označavati i punoću jedne cjeline koja zatvara jedan krug, kao što je napisala Ranka Peulić u tekstu za katalag, da bi se iz tog sad zatvorenog kruga iznova rodio neki drugi, možda veći i bolji.
NN: Samostalno ste izlagali u nekoliko gradova BiH. Možete li iz nekog svog ličnog iskustva reći kakva je likovna scena u BiH, u smislu likovnih stvaralaca, ali i konzumenata iste?
DRLJAČA: Likovna scena u BiH? Kao što ste postavili u pitanju tako ću vam i odgovoriti, govorim samo mišljenje na osnovu ličnog iskustva, ovim dajem za pravo drugim kolegama, s različitim iskustvom od moga, da me demantuju. Kod nas i u umjetnosti funkioniše sve preko veza i poznanstava. Gdje su konkursi, žirirane izložbe, valjana likovna kritika...? Iskreno, čudi me što se konzumenata tiče da imamo i toliko koliko je preostalo, jer se ništa ne radi po pitanju edukacije. Likovna kultura je svedena na minimum u školama, prisustvo kulturnih emisija na televizijama gotovo da ne postoji, već sam pomenuo kritiku koja bi trebalo da bude prisutna u štampi, ako navedenog i ima onda to rade ljudi koji za tako nešto nisu stručni. Znam da se ima šta ponuditi, potrebni su edukacija i marketing. Izvlačimo se na nedostatak novca, ne vjerujem da neko još u to može povjerovati. Na kraju, pominjete likovnu scenu, i ona je u određenim krugovima i za određenu publiku namijenjena. Dešavaju nam se saloni za povlaštene. Čini se da ostali nisu bitni. Evo, uzimam sebe za primjer, a mogu još i mnogo drugih kolega. Ja sam u Banjaluci godinama, u kojoj živim i radim. Niko od kustosa ili koga već ko je zadužen za likovnu scenu Banjaluke ili Republike Srpske nije se zainteresovao za moj rad, osim što me je Slobodan Vidović, koji je zaposlen u Banskom dvoru, pozvao da izlažem kod njih. Stvarne brige od strane stručnjaka, istoričara umjetnosti i kontinuiranog praćenja nema. Pa se pitam, ko treba onda na nas da obrati pažnju ako struka to ne čini? Zbog toga ne treba da čudi ni to što se na otvaranju izložbe pojavila samo kamera jedne televizije (bez izjave) i niti jedan novinar, osim sad vašeg lista. Smatram to kao veoma bitno jer danas se edukuje publika putem medija.
NN: Jednom prilikom ste istakli da za nastajanje svojih radova koristite i poeziju. Na koji Vas to način ona inspiriše?
DRLJAČA: Nije samo poezija ta koja pridonosi nastanku djela, inspiracija je proizvod iskustva, posljedica proživljenog. Svaki susret može da bude od nemjerljivog značaja za stvaranje, bilo da je željen ili nametnut. Na kraju djelo postaje slika života, ono što znaš, voliš, misliš, činiš tvoreći suštinu koja se kroz djelo opredmećuje. Poezija je samo mali dio jedne velike, bogate cjeline, koja u dugim satima provedenim s prijateljima postaje iskra koja pali vatru razmišljanja, rasplamsa želju za stvaranjem donoseći uvijek nove ideje.
NN: Koliko su Vam društvena dešavanja, ali i lična osjećanja podloga za nastajanje novog djela?
DRLJAČA: Dobrim dijelom moj odgovor na prethodno pitanje bio je odgovor i na ovo. Pokušavam u stvaranju biti mimo društvenih dešavanja, bez da od sebe pravim osobenjaka kojeg ne interesuje svijet u kojem živi. Da bih takva dešavanja prikazivao moram u potpunosti biti dio njih i dio društva koji ta dešavanja kreira. Velikim dijelom ja nisam dio te priče. Moj mi razum određuje na šta da pristanem, a na šta ne. A, mnogo je toga u našem društvu i njegovoj organizaciji na šta neko ko razmišlja nikako ne može pristati. Zbog toga ne želim da dešavanja takvog društva utiču na moje djelo, koje bi trebalo, nadati se da nadživi i ovo, ali i bolja i gora društva koja će doći. Lična osjećanja su svakako jedini uzrok nastanka djela, ona ga začinju, rađaju ga, pokazujući drugima oformljen unutrašnji svijet, svijet duha.