Tuve Marika Janson finska je svestrana umjetnica rođena na današnji dan, 9. avgusta, 1914. godine u porodici švedske nacionalne manjine nastanjene u Finskoj i veoma upućene u kulturni život tadašnjice.
Njen otac Viktor bio je vajar, dok je majka Signe Hamarsten Janson bila ilustratorka i dizajnerka. Jedan brat se bavio fotografijom, a drugi je bio autor stripova.
Janson je postala simbol svoje zemlje nakon što je na pijedestal svjetske pop kulture iznijela ideju o Mumijevima kroz plejadu djela čija su glavna tema dogodovštine bijelih krznenih junaka.
U jeku Drugog svjetskog rata, konkretnije 1939. godine, pogođena ratnim dešavanjima u zemlji i svijetu, ali i odlaskom brata u rat o kome se nije znalo ni slova, Tuve Janson je pokušala da svoja depresivna osjećanja nekako zaliječi.
Pošto na slike tokom ratnih sukoba niko nije obraćao pažnju, nije bila voljna da se usredsrijedi na njih, no se odlučila posvetiti pisanju.
Kako je u jednom od intervjua navela, prve ideje su bile da od svijeta koji na barut miriše pobjegne u svijet priče koja počinje sa "Bilo jednom jedno (...)".
Naravno, shodno svojim uvjerenjima, težila je da izmakne uobičajenostima koje su, po šablonu skoro svake bajke, uključivale prinčeve i princeze, dobre i zle junake.
Janson je u svom naumu uspjela, i to ne samo tada nego i godinama kasnije kada su Mumijevi nastavili da izlaze dio po dio u nastavcima, kao priče u stripovima ili slikovnice za djecu.
Čudnovata družina bijelih krznenih junaka koji podsjećaju na nilske konje, ušuškani u svojoj idiličnoj svakodnevnici iskrenih prijateljstava i paučinaste mašte, u tzv. Dolini Mumijevih, postali su jedna od najpoznatijih priča svjetske scene. I ne samo to, njihova ekranizacija proslavila je i autorku i njenu zemlju.
Jedini crtani film u kom nasilja nema ni u pomenu umnogome je obilježio živote mališana poslijeratne Bosne i Hercegovine koja je pokušala da se vrati u kolosjeke normalnog, antiratnog, bitisanja.
Tuve Marika Janson rođena je 9. avgusta 1914. u Helsinkiju, Velikoj kneževini Finska, tada teritorijalno pripadajućа Carskoj Rusiji. Državljanstvom miješana porodica zimu je provodila u Helsinkiju, a ljeta u iznajmljenoj brvnari na morskom ostrvu u blizini Porvoa, pedesetak kilometara istočno od Helsinkija.
Još u ranoj mladosti opredijelila se za slikarstvo. Studirala je na Univerzitetu za umjetnost, lijepe vještine i dizajn u Stokholmu od 1930. do 1933, a potom grafičku školu na Finskoj akademiji lijepih umjetnosti od 1933. do 1937, nakon čega je upisala Školu lijepih umjetnosti u Parizu 1938. godine.
Uzela je učešće u nekoliko grupnih izložbi tokom tridesetih i početka četrdesetih godina ratnog vijeka, a svoju prvu samostalnu izložbu održala je 1943. godine. Po vokaciji slikar(ka), oslikala je i nekoliko murala, od kojih su neki opstali i do dana danjeg, ali je ovo polje njenog talenta prošlo skoro nezapaženo usljed enormne slave koju je stekla okrenuvši se ispisništvu.
Tridesetih godina putovala je po Evropi. U tom periodu pisala je pripovijetke, novinske članke i reportaže, za koje je često i sama radila ilustracije. Zarađivala je i od pravljenja reklama i razglednica.
Poznata je i po ilustracijama u časopisu "Garm", liberalnom i antifašističkom glasilu za vrijeme Drugog svjetskog rata, koji je osnovala njena majka. Radila je ilustracije za nekoliko knjiga drugih autora, s posebnim naglaskom na one za “Alisu u zemlji čuda“ i “Hobita“.
Godine 1956. upoznala je američko-finsku ilustratorku Tuliki Pietilu Toti koja joj je postala doživotni partner.
Iako je sebe smatrala prvenstveno slikarkom, svjetsku slavu stekla je knjigama i stripovima o porodici Mumijevih. Napisala je i desetak knjiga za odrasle i ubraja se među najčitanije i najprevođenije finske autore.
Za doprinos stvaralaštvu za djecu, Tuve Janson je 1966. nagrađena Medaljom Hansa Kristijana Andersena, najvećim priznanjem u toj oblasti, a u svojoj kolekciji bilježila je i mnoga druga.
Umrla je nakon duge bolesti u Helsinkiju 27. juna 2001. godine u 86. godini života.
Mumijeve je Tuve Janson pisala u korelaciji sa društvenim i ličnim prilikama u životu. Iznjedrila je tako četiri romana o Mumijevima od kojih je svaki pratio njeno duševno stanje. Prve dvije knjige napisane su uz odjek ratnih doboša smrti i pogroma, pa shodno tome nose i takve naslove. "Porodica Mumijevih i velika poplava" oda je velikom raseljavanju porodica i izbjeglištvu, dok "Kometa dolazi" vječno će da podsjeća na eksplozije bombi koje su ovjekovječile Jansonine godine straha prouzrokovane vojevanjem svjetskih aršina.
Tuve Janson često je isticala da ne želi da se podredi životu prosječne kućanice toga doba, smatrajući da neće biti "dobra slikarka", pa i umjetnica u cjelini ukoliko stupi u bračne vode. Kao rezultat takvih stavova nastale su potencijalne feminisitičke sklonosti, ali i ono što država i društvo tada nisu dozvoljavali - homoseksualnost.
Nakon upoznavanja sa Tuliki Toti, Jansen je bila svjesna svojih sklonosti, koje je morala dobrano da skriva od pogleda okoline. Njena, kako će se kasnije ispostaviti, doživotna saputnica i ona proputovale su dosta zajedno, sklanjajući se u pribježište svoje, od očiju drugih sakrivene, sreće.
Na osnovu ovog perioda, iz autorkinog pera izašla je i treća knjiga o Mumijevima pod naslovom "Čarobnjakov šešir" u kojoj predivni rubin koji porodica Mumijevih nalazi mora ostati u tajnosti, kao jasna paralela s njenom crtom iz života - tajnom lezbijskom ljubavi koju u tom trenutku osjeća.
Posljednja knjiga o krznenjacima, "Dolina Mumijevih u Novembru" najavljuje melahonična osjećanja u napuštenoj Dolini Mumijevih, koja za početnu motivaciju ima napuštanje, odraslu siročad i duhovnu samoću. Naime, u vrijeme pisanja, autorka se suočila sa gubitkom majke i to će je do kraja njenog života i rada neizostavno obilježiti.
Eks-Jugoslavija svesrdno je dočekala seriju stripova o Mumijevima između 1958. i 1961. godine, za vrijeme objavljivanja u "Ilustrovanoj politici". Kasnije tog, bar u pisanoj formi, nije bilo na ovim prostorima sve do 2001. godine kada je, pod pokroviteljstvom Finskog književnog informativnog centra i Švedskog kulturnog centra iz Finske na srpskom jeziku objavljeno pet albuma stripa o Mumijevima, a potom i dva od njena četiri romana o Mumijevima - Kometa dolazi i Čarobnjakov šešir.
Iako su štamparske prese regiona zastajkivale kad su u pitanju reci radova Tuve Janson, filmska produkcija poslijeratne Bosne i Hercegovine nije htjela da ispusti ideju o ekranizaciji i prevodu Mumijevih na aktuelni jezik/jezike troipovjerske državice potkopane ratnim razaranjjima. Uz Esmeraldu za starije generacije, koje se onovremnici dobrano sjećaju, Mumijevi su bili glavna razonoda za mališane naših prostora.
Godine 1996. pod pokroviteljstvom UNESCO i projekta Program banka, s namjerom da se piratska produkcija iskorijeni sa bosanskohercegovačkih malih ekrana, pokrenuli su se i potpomogli projekti za adaptaciju Mumijevih.
Iako su uslovi bili teški jer je bilo potrebno sastaviti glumačku ekipu za posudbu glasova, pritom s malim brojem slobodnih prostorija za snimanje, ekipa u kojoj su bili Senad Bašić kao Tata Mumi, Nada Đurevska u ulozi Mame Mumi, Admir Glamočak kao Mumi, Vanesa Glođo kao Mumka, zatim Minka Muftić koja je tumačila Malu Mu, te ostala ekipa koju su sačinjavali brojni poznati glumci tadašnjice je, radeći često i u noćnim smjenama, uspjela da iznjedri ovaj projekat u najboljem mogućem svjetlu.
Kako su govorili "glavni i odgovorni", svi su obožavali Mumijeve, osim njihove vlastite djece koja su ih prezrela jer su im roditelji baš zbog tih malih bijelih krznenjaka vječito odsustvovali iz toplih porodičnih domova.
Glumci su radili formu dijaloga, dobro znanu "staromodniju" adaptaciju iliti tzv. nahovanje, koja je za tadašnje vrijeme, iako mnogo kvalitetna, bila već prilično prevaziđena, pa su pokupili i dodatne pohvale za svoje podrobnije pregalaštvo.
Režiju "družine iz Doline" potpisao je Aleksandar Jevđević, a generacijski poznatu naslovnu numeru snimio je Omar Mehmedbašić, alias Omar Mjesečar.
Danas, kad su ekranizovane Mumijeve, nastale kao po filmskoj priči, skrajnuli neki drugi sadržaji za djecu sumnjivog kvaliteta i vaspitnih usmjerenja, mi koji smo odrastali gledajući dogodovštine Mumija, Mumke i Male Mu, ne praveći spor da li su oni "Mumini" ili "Mumijevi", možemo mirna srca da odamo poštu Tuve Jansen i pošaljemo hvalospjeve za njen rad, čak (i) 110 godina nakon njenog rođenja...
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.