Sarajka Vanja Lisac jedini je profesionalni ženski fotograf u BiH.
To, ipak, i nije slučajnost: njen djed je bio poznati fotograf u gradu na Miljacki, a ona je tu tradiciju nastavila školujući se u SAD, te je po povratku u BiH otvorila vlastiti studio u rodnom gradu.
Modu doživljava s posebnim žarom, ali se s vremenom zaljubila i u druge vrste fotografije jer, kako kaže, voli nove poglede i saznanja.
"Moj sljedeći korak je da snimim modni editorijal u ruševinama Sarajeva, gdje ima mnogo lokacija interesantnih ljudima van BiH", najavljuje ona, te za "Nezavisne" govori o strasti prema fotografiji, svom dosadašnjem radu, ali i značaju obrazovanja.
NN: Jedini ste ženski profesionalni fotograf u BiH koji živi isključivo od svog rada. Mora biti onda da ima puno posla, ali da i nije baš lako?
LISAC: Od fotografije ili, bolje rečeno, od svoga rada živim već godinama. Uistinu nije lako, ali isto tako mislim da nijedan posao nije lak. Biti umjetnik danas nije dovoljno, moraš biti sam svoj menadžer, tako da je sve borba. Svako se bori na svoj način.
NN: Ipak, moglo bi se reći da niste slučajno u svijetu fotografije. To je, čini se, gen koji je u vašoj porodici preskočio jedno koljeno, pa, na neki način, nastavljate putem koji je prokrčio Vaš djed?
LISAC: U jednu ruku mislim da je bilo slučajno, ali kad se osvrnem - možda i nije. Moj deda je bio fotograf, kao i moja baka. On je godinama imao svoj atelje u Titovoj ulici u Sarajevu. Završio je Akademiju za fotografiju u Berlinu i dobitnik je mnogobrojnih nagrada, među kojima i ona iz Rima, koju je potpisao tadašnji predsjednik Musolini. Sve te nagrade i diplome su danas u mom vlasništvu. Poslije njegove smrti moj otac je preuzeo prostor i otvorio caffe "Lisac", koji sam po sebi opet ima drugu kultnu priču. Ja sam uvijek težila ka toj umjetničkoj strani, tako da sam u SAD završila fotografiju i nastavila nakratko prekinutu tradiciju.
NN: "Baštinite" zavidnu listu obrazovnih ustanova i workshopova koje ste uspješno završili. Koliko je, u današnje vrijeme, to "bogatstvo" u životu na našem podneblju?
LISAC: Mislim da je obrazovanje jako bitno. Ne vjerujem da bih danas bila to što sam da nije bilo škole. Ako išta, natjerala me da učim brzo. Mnogi fotografi su samouki i odlični su u svome poslu, ali škola ti skrene pažnju na greške, natjera te da učiš kako da radiš. Tokom školovanja su me naučili kako da nađem posao poslije završetka škole, kako da ne budem samo fotograf, nego i svoj menadžer. Ipak, moram istaći da sam najviše naučila radeći. Rad i praksa!
NN: Ipak, čini se da ste se s vremenom udaljili od krutog svrstavanja u modne fotografe?
LISAC: Volim modu i modnu fotografiju. Mislim da se to najbolje vidi kroz moju fotografiju. Međutim, u situaciji u kakvoj je država nisam se mogla samo isprofilirati u jednoj oblasti fotografije, nego sam morala da prihvatam poslove koji su vezani i za arhitekturu, produkt, event i s vremenom sam zavoljela da mijenjam pravce.
NN: Editorijalom snimljenim u Keniji, tačnije u Kiberi, siromašnoj četvrti Najrobija, pokazali ste izvornu, nepripitomljenu Afriku. Otkud, uopšte, taj angažman?
LISAC: To je nešto što sam sama htjela da vidim i snimim. Čula sam za Kiberu i mislila sam da bi bilo šteta biti u Najrobiju, a ne otići to vidjeti. Zahvaljujući vlasnicima hotela (na čiji sam poziv i došla) uspjela sam, u pratnji dva muškarca iz hotelskog obezbjeđenja i dva naoružana vojnika, ući u taj grad. U Kiberi živi skoro milion stanovnika. Većina je zaražena HIV-om, a životni uslovi su neopisivi. Fotografije to, ipak, najbolje pokazuju. Ipak, u Keniji sam, u prirodi, sa tamošnjom ekipom uradila i modni editorijal.
NN: Rado snimate u tom ambijentu gdje su izražena socijalna pitanja, poput geta u Los Anđelesu. Otkud ta potreba da prikažete i onu manje blještavu stranu čovječanstva?
LISAC: U slučaju snimanja u LA tu sam lokaciju izabrala jer sam htjela pokazati kontrast. To je bio modni editorijal. Nije sve blještavo. I kad se radi moda ne mora se uvijek raditi o taštini i površnosti, glamuru i ljepoti. Baš tim editorijalom se mogu pokazati lokacija i životi nekih ljudi, te pomiješati sa svim modnim luksuzima, tako da istovremeno imate modnu i socijalno osviještenu fotografiju.
NN: Podržali ste i neke kampanje i projekte podrške radu s djecom sa posebnim potrebama, poput mališana sa Daunovim sindromom?
LISAC: Nastojim da uradim što više mogu za društvo, za svoju zemlju, sve što je u mojim mogućnostima. Radila sam s djecom sa Daunovim sindromom, sa Organizacijom "Oaza" za ljude sa posebnim potrebama, Domom za napuštenu djecu "Bjelave", "Music Room" projekat, Prača udruženjem za zaštitu životinja… Mislim da je svačija dužnost dati svoj doprinos društvu, a ja namjeravam i dalje to da radim.
NN: Vaš foto-portfolio se našao i na službenoj stranici italijanskog izdanja magazina "Vogue". Šta Vam je time poručila Franca Sozani, glavna i odgovorna urednica?
LISAC: Na Vogue.it sam odavno. To je jedna vrsta društvene mreže za fotografe. Svako može da aplicira te vidi da li su mu fotografije odobrene, a mojih je 14 odabrano. Npr. naš fotograf koji živi u LA Harun Mehmedinović je isto tako imao svoj portfolio u Vogue.it (još ga ima) i jedna od njegovih fotki je izašla i u printanom izdanju "Voguea", te je učestvovao u kolektivnoj izložbi u Njujorku. Znači, nikad se ne zna gdje te šta može odvući!
NN: Radili ste i za Sarajevo film festival. Koliko je zahtjevan posao sa zvijezdama svjetskog kalibra?
LISAC: Nisu ništa drugačiji od drugih ljudi. Naprotiv, jako su nagodni. Naravno, sve zavisi i kako se vi postavite prema njima kao fotograf. Tri godine sam provela na SFF-u kao urednik fotografije, ali sam išla kao njihov službeni fotograf za VIP goste na Dubrovnik film meetings. Nikada nisam imala problem sa bilo kojim njihovim gostom.
NN: Jesu li oni Vaši najdraži modeli, ili je za to potrebno, ipak, nešto drugo? Koja je čar anonimnosti?
LISAC: Najbolji modeli su oni koji su sigurni u sebe. Glumci, pjevači, voditelji su mnogo bolji pred objektivom nego osobe koje se bave "profesionalno" modom kod nas. Razlog za to je jednostavno njihovo dugogodišnje iskustvo pred kamerama. Nažalost, naši manekeni nikada ne dođu na taj nivo jer nemaju toliki obim posla.
NN: Ko je Vanja Lisac privatno: zaljubljenik u pravi momenat, boem, slobodni umjetnik, djevojka iz komšiluka ili sve to pomalo?
LISAC: Slobodni umjetnik sam svakako. Ne bih sebe nikada nazvala boemom, barem ne u onom smislu kako naš narod definiše tu riječ. Jako mnogo radim, odgovorna sam i vrijedna. Volim da provedem vrijeme sa prijateljima uz večeru ili TV. Izlaske sam svela na minimum. U posljednju godinu dana mnoge stvari su se izmijenile, a ja sam promijenila svoje prioritete. Definitivno sam osoba koja uvijek ima cilj i traži nešto novo.
Duh Baščaršije
NN: Pred Vašim objektivom su se na sarajevskoj Baščaršiji našle i glumice Doris Pinčić, Ornela Vištica i Jagoda Kumrić, zvijezde serije "Larin izbor". Te fotografije, ipak, kao da pričaju i priču o karakteru i ljepotama te nadaleko poznate ulice i njenih ljudi?
LISAC: Ovog ljeta me "L'Oreal" angažovao da budem njihov oficijelni fotograf za SFF. Na Baščaršiji smo snimili modni editorijal. Htjeli smo da prikažemo čaršiju sa svim njenim čarima, a da kroz tu priču provučemo ljepotu i modu. Djevojke su bile jako profesionalne, što je moj posao učinilo lakšim. Ljudi su im prilazili i slikali se s njima, a ja sam svaki taj momenat snimila i pokušala dočarati prisnost građana. Osjeti se energija i život sarajevske čaršije.
