Fotografija nas može odvesti na nepoznato mjesto ili ostaviti ravnodušnim. Ipak, malo je fotografa koji će nas natjerati da stanemo i zamislimo se. Nekim fotografijama je uspjelo da od trenutka kad su napravljene, pa do danas, izazovu reakcije publike.
"Omaha plaža, Normandija" - Robert Kapa, 1944 - Fotografija koja je davno podigla uloge u printanom novinarstvu je ona snimljena u Normandiji prije 66 godina. Kapa je svoje najupečatljivije fotografije snimio 6. juna, 1944. godine, uhvaćen u unakrsnoj vatri u Normandiji. Sakrivši se ispod komada platna, sa četiri filma je zabilježio "Dan D". Nažalost, većinu negativa mu je u laboratoriji uništio asistent, žureći da ih izradi za naredni broj magazina "Life". Ipak, ta greška je na nekoliko slika stvorila upravo taj nadrealni izgled, pomalo ispao iz fokusa, kako ih je "Life" tada interpretirao. Pedesetak godina kasnije, Stiven Spilberg je uložio ogroman trud da u filmu "Spasavajući vojnika Rajana" u kojem rekonstruiše "Dan D", reprodukuje upravo ovaj efekt s fotografija.
"Migrant Mother" - Dorotea Landž, 1936 - Fotoreporterka Dorotea Landž je stvorila fotografiju koja je 1936. godine dala lice Velikoj depresiji. "Migrant mother" je fotografija koja je obilježila deceniju, uslikana u obilasku prašnjavih kalifornijskih berača boranije u vrijeme velike ekonomske krize u februaru 1936. godine. Fotografija simbolizuje otpor ponosne nacije teškim vremenima.
"Federalna smrt na bojnom polju prvog dana" - Pensilvanija, Metju Bredi, 1863 - Bredija smatraju fotografom koji je "donio bojno polje u domove". Jedan od prvih ratnih fotografa nije na ratištu počeo svoju karijeru. Proslavili su ga portreti ličnosti poput Abrahama Linkolna i Roberta E. Lija. Odlukom da ode u rovove, tada je rizikovao gubitak svega, ali je odlučio pratiti vojsku. U nekoliko godina je sa svojim timom napravio preko 7.000 fotografija, što je nevjerovatna brojka, s obzirom na komplikovane i ogromne pokretne laboratorije tog vremena, pune hemikalija. To je prvi put da su Amerikanci ovako neposredno suočeni sa surovom realnošću bojnog polja.
"Ubistvo Vijetnamca od šefa policije u Sajgonu" - Edi Adams, 1968 - Fotoreporter AP-a Edi Adams je poznat kao fotograf koji je okončao rat, ali uništio život. Njegova fotografija iz 1968, kada šef sajgonske policije puca u glavu vezanom zatvoreniku, ne samo da mu je donijela "Pulicerovu nagradu" 1969. godine, već i promijenila američke stavove o Vijetnamskom ratu. Tada Adamsova fotografija nije otkrila da je ubijeni čovjek vođa osvetničkog voda Vijetkonga, koji je taj isti dan pogubio desetine nenaoružanih civila. Pozadina fotografije je progonila Adamsa do kraja života, bio je odbačen gdje god bi stigao, bolnice su odbijale da ga liječe, iz SAD su ga raznim kampanjama htjeli deportovati, a restoran koji je otvorio u Virdžiniji zatvoren je nakon što su mu na zidovima osvanuli natpisi: "Mi znamo ko si". Tada se izvinio riječima: "General je ubio Vijetkongovca, a ja njega svojim aparatom".
"V-J Dan", Tajms Skver, 1945, "Poljubac" - Alfred Ajsenštet, 1945 - Dana 14. avgusta 1945. godine, kada je objavljen poraz Japanaca, signalizirajući kraj Drugog svjetskog rata, slavlje je preplavilo ulice SAD. Uniformisanima je laknulo, pa su grlili i ljubili sve pred sobom. Među veselom masom na Tajms skveru, taj dan je bio i jedan od najtalentovanijih fotoreportera 20. vijeka, njemački imigrant Alfred Ajsenštet, koji je napravio fotografiju mornara koji, zbog saznanja da ne ide na krvavi okean, ljubi nepoznatu medicinsku sestru. Fotografija je ostala simbol američke euforije nakon duge borbe.
"Hindenburg" - Marej Beker, 1937 - Fotografija katastrofe koja je uništila industriju je eksplozija cepelina "Hindenburg", 6. maja 1937. Od 97 ljudi koji su u njega bili ukrcani, 62 je preživjelo pad cepelina, ali razmjere medijske popraćenosti su učinile ovaj događaj katastrofalnim. Taj dan je snimana masovna PR kampanja za proizvođača "Hindenburga", pa su događaju polijetanja u Lakehurstu prisustvovala 22 fotografa, reportera i kamermana. Kad se cepelin zapalio i pao, ljudi su izgubili povjerenje u ovo prevozno sredstvo, do tad smatrano najsigurnijim vazdušnim prevozom.
"The Tetons - Snake River", Ansel Adams, 1942 - Postoje tvrdnje da se fotografija može podijeliti u dvije ere, prije i poslije Adamsa. Prije Adamsa, fotografija nije često smatrana umjetničkom formom. Fotografi su ih približavali umjetnosti izlažući ih raznim ekstremnim manipulacijama, poput brisanja sočiva petrolejom ili grebanje negativa iglama. Tad na scenu dolazi Ansel Adams i deklariše fotografiju poezijom realnosti, a dosadašnje manipulacije proglašava derivatima ostalih umjetničkih formi. Adams je naglasio vrijednost čiste fotografije i pejzaže pravio aparatima velikog formata, pretvarajući fotografiju u umjetničko djelo. Svojim fotgrafijama, ubijedio je Amerikance da bi trebalo da čuvaju prirodu, koju smatraju divljom. Njegova strast prema svojoj zemlji nije bila ograničena samo na memorisanje pejzaža, jer je 1936. svojim fotografijama uspješno lobirao u Vašingtonu da se spasi Kings kanjon u Kaliforniji, koji je nakon toga proglašen nacionalnim parkom. Od tada, Adamsa zovu fotografom koji je spasio planetu.
"Tijelo Če Gevare" - Fredija Alborta, 1967 - Najkompletnije ljudsko biće svog vremena, kako ga je Žan-Pol Sartr nazivao, Ernesto Če Gevara postao je svetac revolucionara, čovjek mitskog statusa, više zbog načina na koji je umro, nego kako je živio. Prije nego što je 1967. njegovo tijelo bačeno u tajnu grobnicu, njegovi tamničari su se okupili oko Gevare da naprave istorijsku fotografiju kojom će dokazati svijetu da je mrtav, u nadi da će njegov politički pokret nestati s njim. Odbacujući optužbe da je fotografija lažna, ljudi koji su ga zarobili su mu amputirali ruke i pohranili ih u formaldehid. Ali ubijajući ga, bolivijski zvaničnici su ga pretvorili u legendu. Gevarin mirni izraz lica je opisan kao izraz opraštanja, pa su ga proglasili Isusom novog doba, sa sloganom "Če je živ". Zahvaljujući fotografiji Fredija Alborte, zauvijek je ostao žrtva za socijalističku ideju.
"Ajnštajn s isplaženim jezikom" - Artur Sase, 1951 - Dok je nobelovac Albert Ajnštajn sigurno promijenio istoriju doprinosima nuklearnoj fizici i kvantnoj mehanici, ova slika je promijenila način na koji ga je vidio ostatak svijeta. Briljantan um je dobio lice čovjeka i osim genijem, počinju ga zvati i šaljivdžijom. Ajnštajn se nadao da će 72. rođendan proslaviti u miru, ali je zaglavio u zgradi Prinstona, progonjen novinarima. Zamoljen da se nasmije u kameru milioniti put, isplazio je jezik fotografu Arturu Saseu, a ovaj je cijelom svijetu pokazao smisao za humor jednog genija.
"Dali Atomicus" - Filip Halsman, 1948 - Filip Halsman je vjerovatno jedini fotograf koji je izgradio karijeru portretišući ljude kako skaču, tvrdeći da tada otkrivaju sebe onakvim kakvi, u stvari, jesu. Gledajući njegov najpoznatiji skok "Dali Atomicus", ovo je teško poreći. Fotografija je Halsmanov omaž novom atomskom dobu i tvrdnji da je sve bitno u stalnom stanju suspenzije, ali i Dalijevom remek-djelu "Leda Atomica". Ova fotografija nastajala je šest sati, i nakon 28 skokova i frustracije asistenata koji su bacali bijesne mačke i kante vode u vazduh, savršen trenutak je uhvaćen.