Jelena Grubor, umjetnica i dizajnerka, vanredna profesorica na banjalučkoj Akademiji umjetnosti, u Velikom izložbenom salonu Kulturnog centra Banski dvor večeras, u 19 časova, otvoriće izložbu "Poliptih čulnosti".
"U svom radu Jelena Grubor istražuje veze između vizuelnog izraza, mirisa i prostora, spajajući klasične i digitalne tehnike u cjeline koje preispituju granice između umjetnosti i dizajna, čulnog i misaonog doživljaja", saopšteno je iz Banskog dvora uz napomenu da je tekst o izložbi napisao profesor Siniša Vidaković.
Vidaković ističe da Gruborova kroz svoj rad otvara novo polje umjetničkog doživljaja u kojem se miris, boja i oblik prožimaju u jedinstvenu čulnu i emocionalnu cjelinu.
"Njen 'Poliptih čulnosti' pokazuje da umjetnost može prevazići granice vizuelnog i postati živi organizam koji budi podsvjesno, podstiče sjećanja i otkriva nove slojeve percepcije", piše Vidaković, a više o izložbi svojih radova umjetnica je govorila za "Nezavisne".
NN: Kako je nastala ideja da čulo mirisa postavite u fokus Vašeg projekta "Poliptih čulnosti"?
GRUBOR: Kada je u pitanju serija radova "Poliptih čulnosti", rekla bih da je fokus na sinergiji čula, a da je miris glavni okidač, jer se povezuje sa posebnim senzornim iskustvima. Za razliku od česte simbioze vizuelnog i auditivnog, unakrsna percepcija vizuelnog i olfaktornog nije toliko česta i svakodnevno eksponirana. Ideja je bila da u "Poliptihu" integrišem vizuelno i olfaktorno u jedno novo čulno iskustvo. Spojila sam dvije velike ljubavi u jedan novi entitet, sa ciljem da kroz miris gradim novu atmosferu mjesta i percepciju intimnog prostora.
NN: Vaš rad povezuje klasične i digitalne tehnike, od ručne skice do UV štampe. Koliko Vam je važno da tehnologija ne bude samo sredstvo, već aktivni dio umjetničkog procesa?
GRUBOR: Tehnologiju više doživljavam kao alat, a svakako nam je alat neophodan, bez obzira u kom domenu stvaramo - klasičnim ili digitalnim tehnikama. Da li su to olovka, kist, dlijeto ili neki od programa za grafičko oblikovanje, sasvim je svejedno. I tehnologija je, u savremenom kontekstu vizuelnog oblikovanja, izuzetno važan dio umjetničkog procesa. U nekim disciplinama i najvažniji.
NN: U tekstu dr Siniše Vidakovića ističe se da Vaše djelo "budi podsvjesno i ruši granice između čulnog i misaonog". Koji je za Vas najdublji emocionalni ili duhovni trenutak koji se događa u toj interakciji sa publikom?
GRUBOR: Doživljaj. Cijeli spektar čulnog iskustva. Srećna sam što mogu da predstavim dodatnu dimenziju vizuelnog, aktiviranjem onog podsvjesnog što u svakom od nas bude specifični mirisi. Ne znam sa kojim sve nivoima unutrašnjeg bića publike mogu da komuniciram kroz "Poliptih", ali sigurna sam da ću uspjeti doprijeti do mnogih. Ova izložba je presjek mojih najdubljih stanja, mene lično. A publika iskrenost uvijek osjeti.
NN: Parfemi iz "niche" grupe, koji inspirišu Vaš rad, nose umjetničku i simboličku vrijednost. Da li svaki od Vaših vizuelnih radova ima svoj "mirisni identitet", i ako da - koji Vam je najdraži?
GRUBOR: Ima. Svaku grafičku cjelinu prati miris kojim je ona inspirisana. I ideja jeste da se mirisni identitet očitava u grafici i obrnuto. Tek u toj simbiozi su kompletni. Za mene mirisi predstavljaju mjesto, prostor i vrijeme. I daju mi mogućnost manipulacije istim. Zapravo, mirisi su hrana mog unutrašnjeg bića. Osiguravaju mi zaklon, ušuškana mjesta, skriveni prostor, željena stanja. A da li imam najdraži... Zavisi od dana, od raspoloženja. Dnevno imam jedan najdraži, to je sigurno. Danas je to Akkad, Lubin Paris.
NN: Kao dizajnerka, profesorica i umjetnica koja aktivno izlaže na međunarodnim sajmovima i izložbama, kako doživljavate granicu između umjetnosti i dizajna - postoji li ona uopšte u Vašem svijetu?
GRUBOR: U mom ne postoji. U mom svijetu umjetnost i dizajn koegzistiraju, jedan su entitet. Zapravo, to je tema većine mojih radova, bez obzira na to da li se radi o komadu namještaja, klasičnom crtežu ili o kompjuterskoj grafici. Preispitivanje odnosa i pomjeranje granica između umjetnosti i dizajna. Više su to niti koje se prepliću i na kraju vežu neraskidive čvorove. I "Poliptih" je takvo čvorište.
NN: U jednom od Vaših tekstova navodite: "Samo me pronađi... i vrati me u buru". Da li je "bura" za Vas metafora umjetničkog procesa - onog trenutka kada stvaranje postaje životno iskustvo, a ne samo čin?
GRUBOR: Apsolutno. Suština stvaranja je u procesu. To je bura. Tu su sve oluje... Taj intimni dio nas ostaje zapakovan u našem iskustvu vječno, a rezultat je ono što se predstavi na kraju tog procesa. I taj proces bi mogao da se nastavi beskonačno, samo je pitanje nas kada zatvaramo krug. I počinjemo novi, obogaćeni i potkovani prethodnim iskustvom. Snažniji, pametniji. Stvaranje je posljedica empirijskog - osjećanja, doživljaja, događaja, promišljanja. Poslije "bure" slijedi nastavak teksta "Ja ću da rastem i dalje..." Jer sve dok stvaramo, znači da živimo.
