Slike su bile jedna od prvih stvari u umjetnosti kreiranih od strane čovjeka. Danas, one su najskuplji oblik umjetnosti. Kolekcionari potroše milione dolara godišnje želeći da posjeduju neke od najslavnijih djela svih vremena. No, na putu ka velikim ostvarenjima u redu stoje mnogi umjetnici čiji se talenat kosi sa realnošću.
Jedan od takvih umjetnika je i dvadesetčetvorogodišnji Jerameel Lu sa Filipina. U intervjuu za "Nezavisne novine" Leemarej, kako ga prijatelji odmila zovu, govori o svojoj borbi sa trenutnim životnim stilom, modernom svijetu koji guta sve pred sobom, te kako iz te kolotečine radoholičnog svijeta jedini izlaz pronalazi u svojoj ljubavi prema crtanju.ž
Njegovi crteži nastali različitim stilovima iz čiste ljubavi nisu opterećeni trendovima, ali ne bježi daleko od osnovnih vještina tražeći svoj umjetnički pravac što se današnjim umjetnicima često pridodaje kao puki tehnicizam.
NN: Kada smo na internetu tražili Vaše ime, moramo priznati da nas je impresionirao broj portala koji su objavili Vaše radove. No, pored činjenice da internet vrvi tim radovima i da svi pričaju o Vašem talentu, možete li da nam kažete ko je zapravo Jerameel Lu?
LU: Ja radim kao građevinski inženjer na daljinu u velikoj građevinskoj kompaniji u Arizoni. Takođe sam i član najveće grupe umjetnika na Filipinima koja za viziju ima napraviti Filipine glavnim centrom umjetnosti u Aziji.
NN: Svaki od Vaših radova je poseban na svoj način. Ali da se primijetiti velika raznolikost u stilovima, tehnikama, čak i tematika je različita. Kako biste opisali svoj stil i koji umjetnički pravac preferirate?
LU: Iskreno, trenutno još nemam stil u umjetnosti koji bih mogao nazvati svojim. Volim crtati portrete prožete hiperrealizmom, volim i sam hiperrealizam, mogao bih to čak nazvati i foto-realizmom. Ali kako budem stasao kao umjetnik, želim da se okušam u nečemu jedinstvenom. Želim stvoriti stil koji će imati odjeka na posmatrače, stil koji će na njih prenijeti moje osjećaje i razmišljanja. Ali takođe želim probati sve vrste umjetnosti kako bih na kraju mogao da zaključim ono što mi najviše odgovara i što najviše želim da radim.
NN: Da li postoji mogućnost da se preorijentišete na samo jedan pravac i posvetite se samo njemu?
LU: Definitivno da, mogao bih postići to samo kada bih sve svoje vrijeme mogao da posvetim kreiranju umjetnosti. Zapravo, imam u planu da napustim svoj posao čim uštedim dovoljno novca. Onda ću da okušam sreću u umjetničkoj industriji.
NN: Šta za Vas predstavlja umjetnost i da li je ona "to nešto" čime želite da se bavite do kraja života?
LU: Moja izreka je: "Inženjerstvo je moja profesija, ali je umjetnost moja strast", tako da mogu sa sigurnošću da kažem da želim ostariti uz svoju umjetnost.
NN: Šta Vaša porodica i sugrađani misle o Vašem talentu? Da li je to za njih sasvim normalna stvar, ili su impresionirani Vašim talentom kao i ostatak svijeta?
LU: Moja porodica, prijatelji i svi ljudi oko mene smatraju moj talenat darom. Impresionirani su i istinski ponosni na mene.
NN: S obzirom na to da ste sa Filipina, da li je umjetnost popularna u Vašoj državi i da li može da se živi od umjetnosti?
LU: Nisam baš siguran da je umjetnost popularna u mojoj zemlji, ali kao umjetnik amater mogu da istaknem da su ljudi dosta zainteresovani za portrete i smatram da je tako u svim zemljama.
NN: Veoma ste mladi, imate samo 24 godine... Kakvi su Vaši planovi za budućnost? Da li ste sebi postavili neke ciljeve koje želite postići?
LU: Prvenstveno želim biti srećan. Želim uštedjeti što više novca. Sanjarim o tome da imam svoj atelje smješten u mirnom okruženju te bih tu mogao da stvaram. A onda kada dođe vrijeme osjetiću koji je to umjetnički pravac koji mi najviše odgovara i to će biti samo bonus. Sve što želim je da živim sa svojom umjetnošću i da ostarim s njom.
NN: Gdje pronalazite inspiraciju za svoje crteže kad ne radite portrete?
LU: Inspiraciju pronalazim u svojim sjećanjima iz djetinjstva, filmovima, pričama i zapravo svemu onome što se odražava na mene i moju ličnost.