Izložba radova akademske slikarke Marije Dilparić pod nazivom "Lepota dobre svetlosti" biće otvorena 4. decembra u Velikom izložbenom salonu Banskog dvora u Banjaluci sa početkom u 19 časova.
Riječ je o izložbi na kojoj će mlada umjetnica iz Beograda predstaviti slike, crteže i jednu prostornu instalaciju.
"Dela koja će publika imati priliku da vidi svedoče stalno prisustvo materije, organskog, ali ono je u neprekidnom dvigu, u težnji da sebe nadraste, da se useli u prostor duhovne bliskosti sa drugim, sa svetom", rekla je Dilparićeva na početku razgovora za "Nezavisne".
Umjetnica je slikarstvo diplomirala na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu u klasi profesorice Simonide Rajčević, a na istom fakultetu je završila i master studije, tokom kojih je jedan semestar provela na Akademiji finih umjetnosti "Jan Matejko" u Krakovu. Trenutno je student druge godine doktorskih umjetničkih studija.
Više o izložbi "Lepota dobre svetlosti", poeziji i savremenom slikarstvu Dilparićeva je govorila u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Recite nam nešto više o postavci "Lepota dobre svetlosti", o kakvoj izložbi je riječ?
DILPARIĆ: Naziv izložbe upućuje upravo na tri pojma koji za samu poetiku ove izložbe čine trostruki pleonazam: lepo, dobro i svetlo. Suštinski, u mojim radovima, oni su deo jedne iste pesničke slike. Ta tri, po meni "nepojmljiva" pojma imaju poreklo u natčulnom, duhovnom prostoru, a koji kroz likovni jezik umetnosti premošćuju granicu između duhovnog i materijalnog sveta.
NN: Svjetlost u Vašim radovima i generalno u svijetu umjetnosti ima jako veliku ulogu. Šta Vas inspiriše i fascinira kada je riječ o svjetlosti?
DILPARIĆ: Antiteza svetlosti i tame bila je oduvek jedna od najznačajnijih kroz istoriju umetnosti. Umetničko nasleđe do danas donelo je savremenim umetnicima širok opus sagledavanja pojma svetlosti, pogotovo kroz njen mistični smisao. Upravo je za mene kao umetnika, izazov da prikažem dualno bivstvovanje svetlosti - podjednako kao fizičkog (optičkog) elementa, ali ono značajnije - metafizičkog i nesagledivog u njoj.
NN: Na koji način pokušavate "uhvatiti" i predstaviti svjetlost na svojim djelima?
DILPARIĆ: Prinudno hvatanje svetla može se odnositi na paljenje električne sijalice u mračnoj sobi. To ujedno znači da ima i svoj kraj. Ne traje večno. Svetlo koje želim da istražim u svom radu doživljavam kao tvoreću energiju, neprekidno stanje, koje bez razloga i suprotno razumu isijava i obasjava materiju, dajući joj život, preobražavajući je. Dakle, nasuprot estetskoj ili psihološkoj svetlosti, interesuje me prisustvo ontološke svetlosti. Otuda se u sakralnim prostorima koje izobražavam, prozori pretvaraju u svoju suprotnost. Svetlost isijava iz unutrašnjosti prostora, iz bića.
NN: Za Vaše stvaralaštvo kažu da je na "obrisima snoviđenja". Kako nastaju Vaša djela, da li se formiraju u snovima, da li su nastavak sna ili nešto treće?
DILPARIĆ: Nešto treće. Volim da kažem da se u svojoj umetnosti služim "jezikom sna". Sazrevanje mene kao umetnika do likovnog medijuma dovelo me je, ne slučajno, baš kroz poeziju i svet snova. Jezik sna za mene značio bi, u nekom širem smislu, da to što prikazujem ne mora, ili čak ne bi trebalo, da ima posla sa bilo kakvim zakonom poteklim iz stvarnosti, budnog stanja, jer ono pritiska razumom i svojim zadatostima. Kroz taj snoviti, skriveni karakter upravo imam potrebu da naglasim autonomiju sveta kojem podilazim kroz umetnost. A to jeste prostor duhovnog iskustva. Razlog zašto su bića i prostori koje svedočim tako efemerni i krhki najzad, i ne postoji. To dolazi krajnje intuitivno, lično, ispovedno. Ipak, pojmovi koje problematizujem i kroz ovu izložbu - poput žrtve, istine, nevinosti, svetlosti, pripadaju pre svega tajni. Ako bi se izvukli iz tog sveta između sna i jave, pitanje je šta bi od njih ostalo?
NN: Koliku inspiraciju pronalazite u poeziji? Kakvu poeziju čitate, koga od savremenih pjesnika pratite?
DILPARIĆ: Doživljavam poeziju kao metamedijum, koji postoji izvan svih umetnosti. Ujedno im i svima pripadajući. Nezavisno od umetničkog medija, pesnička slika je njegov duh, onaj deo dela koji duhom doživljavamo i ne umemo da ga razvrstamo, izuzmemo iz njega, kao što možemo element ili motiv. U tom smislu, iako je filmski reditelj, meni je omiljeni pesnik Andrej Tarkovski, njegove pesničke slike su, barem za mene, nešto najbliže poeziji. Trenutno čitam poeziju Edit Sedergran, švedske modernistkinje. Takođe se krepim čudesnom poezijom starih civilizacija, američkih starosedelaca, Afrikanaca i Inuita. Od savremene poezije, u poslednje vreme, pomerila me je poezija Radmile Petrović. Da bih poverovala u lekovitost poezije, čini mi se da mora imati u sebi makar nečeg bogotražiteljskog, kojoj god kulturi i vremenu pripadala.
NN: Na Vašim radovima je čest motiv srna. Zbog čega ste izabrali baš ovaj motiv, kakva se simbolika krije iza njega?
DILPARIĆ: Srna je simbol, hijeroglif istine. Poput žrtvenog jagnjeta iskupljuje sav bol sveta, ona za mene jeste ta katarza, taj ventil kroz koji pokušavam da se pomirim sa svetom, i sa svim stradanjima koji su njime ispunjeni, nažalost i danas, baš u ovom trenutku. Takođe, u srni je i snažni ženski princip. Iskustvo ranjivosti kao jako važan aspekt ženskog bića, a koji usled brisanja granica polova potpuno biva izrugivan u sistemu kapitalizma, kao nešto što čini ženu slabijom, usled nemogućnosti da se takmiči s muškarcem. Nekada se to nazivalo ženstvenost, danas slabost, nedovoljnost.
NN: Koliko je za mlade umjetnike značajno da izlažu u drugim zemljama, da putuju i razmjenjuju informacije sa kolegama iz drugih mjesta?
DILPARIĆ: Iako se čini da smo mrežom svi prespojeni i povezani, čini mi se da ni blizu ne ostvarujemo susrete i saradnje kako bismo mogli i kako nam je to zapravo potrebno. Mislim najpre na mlađe generacije umetnika iz regiona. Kao stvaraoci kojima su isprepletane istorije, kultura i jezik, mislim da je dragoceno da se mnogo više srećemo. Kroz iskustvo na Fakultetu likovnih umetnosti, svaki takav pokušaj iznedrio je prijateljstva, i zajedničke teme i probleme kojima se bavimo u umetnosti i društvu. Nemam puno izlagačkog iskustva u inostranim zemljama sem u Poljskoj i Hrvatskoj, ali čini se da se svuda umetnici bave sličnim temama, samo su uslovi drugačiji. Suštinski je važno da putujemo, upoznamo jedni druge, da bismo se razumeli.
NN: Šta vidite kao prostor za napredak kada je riječ o savremenoj likovnoj umjetnosti? Šta je potrebno da bi mladi iskoristili maksimum svog talenta i potencijala?
DILPARIĆ: Svet umetnosti u ovom trenutku natopljen je tolikim kretanjima i sadržajima, teško je sagledati kakav on jeste zaista. Tehnologija i mrežni sistem u umetnosti jako brzo razvija nove modele stvaranja i funkcionisanja umetničkog dela da bih umela da govorim o prognozama napretka. Iskrena da budem, strah me je koliko se umetnost sve više udaljava od samog čoveka. Čini mi se da naša umetnička scena zaista jeste raznovrsna, pogotovo ona koju nose novije generacije. Divim se umetnicima koji govore o trenutnim, i teškim temama u društvu i šire. Svakako verujem da jesmo dužni da svedočimo o svemu što naše društvo saterava u ćošak na svim nivoima. Ipak, neko moje opažanje, kao mlade umetnice, jeste konstantna prisutnost negacije svega, kroz teme dekonstrukcije, transhumanizma, otuđenosti, gubljenja vrednosti, nasilja itd. Čini se da se češće nabraja sve u šta se ne veruje, a retko - šta je za nas uopšte predmet utehe, vere, vrline, vrednosti, pročišćenja. Čime se spašavamo? Iako zvuči prevaziđeno, tvrdim da umetnost mora da bude lična, intimna, krajnje ispovedna. Jedino je tada "fer" prizvati drugog da je sretne, primi, i da joj se preda.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.