Ljudima iz mog okruženje je bilo neobično što sam se odlučio za slikarstvo. Pitali su se kako je moguće da se jedan Rom bavi bilo kakvom umjetnošću, da se opredijelio za to i živi od toga, i kako to da ja nisam kao drugi Romi, pa da uzmem čarape i prodajem na pijaci.
Čudno im je da nas vide kako se snalazimo, prodajemo slike, kako smo u medijima. Uglavnom su svi oduševljeni, a zavide nam samo neki pojedinci. Oni to ne mogu spoznati, pa samo gledaju da se izruguju i svašta ružno kažu, priča mladi bihaćki slikar Mersud Selman u intervjuu za "Nezavisne".
Trenutno je završna godina na likovnom odsjeku Akademije umjetnosti u Banjaluci, na kojem takođe studira i njegov brat, koji je na trećoj godini.
"Ja ne obraćam pažnju na to šta će ko reći, imam svoj pravac. Kada imaš svoj cilj i zacrtaš nešto, mislim da to možeš ostvariti, i to je to. Poručio bih svim mladima, kao i svim Romima, koji imaju cilj, da se mogu baviti čime god žele", ističe Selman.
NN: Kada i kako ste počeli da se bavite slikanjem?
SELMAN: Brat i ja smo prve slike prodali u osnovnoj školi za tridesetak KM, a sve je počelo kada je naša prijateljica odlučila da kupi jednu, na kojoj je bilo naslikano cvijeće, jer joj se jako svidjelo. Odlučili smo da počnemo izlagati naše radove na pijaci i prodavati ih. Htjeli smo da nešto sami napravimo, da nas ne finansira neko drugi. Tako smo uvijek sve "gurali" sami, kao i danas. Radimo, stvaramo… Znali smo mijenjati slike za hranu. Ono, uđeš u prodavnicu i kažeš: "Evo vam slike, dajte nam nešto da jedemo, gladni smo…" Ljudi su to prihvatili i dragi smo im. Sada već svi znaju ko su braća Selman, zbog naših slika. Sada nas ljudi već zovu da uradimo slike, koje će oni pokloniti nekome.
NN: Šta za Vas danas predstavlja slikarstvo?
SELMAN: Slikarstvo je jedan širok pojam, koji svaki dan istražuješ. To je jedna beskonačna tačka, u kojoj se uvijek može naći nešto novo, što još niko nije napravio. Jednostavno, spoznaješ sebe kroz rad i trud, pronalaziš nešto najnovije, što niko nije ostvario. Svako ima svoj stil i postoje ljudi koji su u stanju da prepoznaju moje radove. Dakle, bitno mi je da spoznam ko sam ja i šta želim od umjetnosti. A ona je beskonačna.
NN: Bavite li se nekim posebnim temama?
SELMAN: Radio sam autoportrete i postavio u Bihaću i Banjaluci izložbu intimnih autoekspresija, koja je bila jako posjećena. Kada sam prevazišao to, počeo sam se baviti fetusima. Bavim se utrobom majke, tamo gdje sam nekada bio, pokretima, psihologijom i načinom kako se razvijaju fetusi. Onda mi je odjednom došla inspiracija da svoje probleme pretočim u op-art, tačnije jednu optičku varku, pod nazivom "letva art". Radi se o nanošenju linearnog crteža na letve i sve mora biti jako precizno, tačno. Kada sam baš u teškim problemima, tu nalazim inspiraciju.
NN: Koji stilovi najviše utiču na Vaše stvaranje?
SELMAN: Ne mogu reći za sebe da sam još umjetnik, jer, recimo, još ne poznajem apstrakciju. Iako sam četvrta godina, ja još nisam umjetnik. Uglavnom se bavim realizmom i impresionizmom, dakle 19. i 20. vijek, a pomalo imam uticaje i iz baroknog stila. Vidim se u tim pravcima, gdje mogu da napravim sliku za nekih sat vremena i ne želim više da je diram, jer je onda mogu samo pokvariti. A, ima i slika na kojima radim i po pet časova, pa ne ispadnu kako treba. Nije to - to. Sliku možeš da radiš i deset dana, i deset godina, i ona ne mora nikada biti završena. Impresionizam, ipak, podrazumijeva da automatski nešto naslikaš, ostaviš i više ne diraš. To je ono gdje mogu sebe prepoznati.
NN: Imate li neke uzore ili nekoga čiji radovi utiču na Vaše slikanje?
SELMAN: Kada je u pitanju klasično slikarstvo i stariji majstori, favoriti su mi Rembrant, Rafaelo, Ticijano. Takođe i Van Gog, Mone… Oni su mi izuzetni. Želim da jednog dana postanem kao i oni, priznati u svijetu. Ne pratim nešto pretjerano novije vrijeme. Što se tiče današnjeg vremena, nisam primijetio da su mladi slikari pretjerano zainteresovani za umjetnost, ne obilaze galerije, nemaju želju da se uključe negdje. To mi je potpuno neobično, ne žele da ih mediji prate, kao da se srame. Ima sigurno 50 procenata onih koji su završili likovnu akademiju, ali ne prate umjetnost.
NN: Šta mislite zašto je to tako?
SELMAN: Problem je u njima. Ne žele da rade. Završili su akademiju i eno ih, sjede kući i neće da slikaju. Treba da uzmu platno, naprave nešto, zarade, a ne da uzimaju novac od roditelja, tipa: "Daj mi, mama, marku da odem na kafu." Hej čovječe, završio si fakultet! Možeš da slikaš po čašama, otiđi na pijacu i prodaćeš ih, vjeruj mi…
NN: Postoje li neke predrasude ili ljubomora na Vaš uspjeh?
SELMAN: Kolegama želim sve najbolje, ali ja se prvi neću izjasniti kao umjetnik. Bez obzira na to, ne mogu biti zavidan i ljubomoran. Ne shvatam kako neki studenti mogu nekome za dobro djelo kazati da nije i da ne valja. Ako je nešto dobro, ja ću te pohvaliti i podržati, nemam šta skrivati. Nadam se da me možeš prevazići. Ako možeš, nije problem. Znam da imam dovoljno izoštreno oko da mogu prepoznati kakav je moj rad, kakav sam ja i koliko mogu da dostignem. Ne može mene nečija riječ "srušiti", a njega "izdići". To je suština. Postoji ta ljubomora, a pogotovo u tim umjetničkim krugovima. Mi na grupi se svi družimo, nemamo takvih problema. A drugo, mi Romi smo rođeni veseli i uvijek smo raspoloženi. To je taj duh.
NN: Iznenađuje li Vas to što je Vaše prezime postalo prepoznatljivo?
SELMAN: Sve je došlo tako slučajno da nisam prvo razmišljao o tome. Ali život me naveo na to da od svoje porodice napravim dobro prezime. Možda će to jednog dana vrijediti. Porodica sjajno reaguje, uvijek ih razveseli kada nas vide u novinama ili na televiziji. Oduševljeni su, mama uvijek kaže da ima zlatnu djecu i zahvaljuje Bogu što nas je tako odgojila. Meni je takođe drago, jer nam pružaju šansu da idemo dalje, ne maltretiraju nas, ne tjeraju nas da radimo za njih na pijaci. Potpuno smo odvojeni od toga. U svakom slučaju veoma nas podržavaju.
NN: Šta novo možemo očekivati kada su Vaši radovi u pitanju?
SELMAN: Narednom izložbom koju ću napraviti, najvjerovatnije u martu, predstaviću bit, suštinu jednog svog problema u boji. To sam radio sve tri godine i konačno sam istražio šta je boja i želim to da dokažem umjetnicima u Banjaluci, a ne da na slici imaš samo dvije boje. Zato sam i uzeo op-art sa tim nekim varijantama, da od jedne boje napravim sve njene nijanse. Trenutno se bavim time i želim da riješim taj problem.
NN: Kako se vidite u budućnosti?
SELMAN: Ako za desetak godina bude sve kako sam zamišljao, pomoći ću jako dobrim ljudima, koji su bili kao ja. Onima koji se trude, koji idu sami kroz život i koji se bore.