Jedan od najvećih umjetnika svih vremena u mladosti je grijao svoj pariški stan paleći radove koji danas vrijede pravo bogatstvo.
Pablo Pikaso jedan je od najuticajnijih i najpoznatijih umjetnika 20. vijeka. Hvaljen kao otac kubizma, uz Žorža Braka jedan je od najvećih predstavnika škole simbolizma i nadrealizma.
Poput brojnih drugih umjetnika, Pikaso se u mladosti susreo s brojnim preprekama, uključujući i veliko siromaštvo. Na sreću po umjetnost, uspio je da ih prevaziđe i oblikuje se u jednu od najpoznatijih slikarskih ličnosti.
Prema riječima njegove majke Marije, prve riječi koje je mali Pikaso progovorio bile su "piz piz", skraćenica od španske riječi za olovku, lápiz. Od djetinjstva je pokazivao veliku strast i interesovanje za crtanje, a u tome ga je podržavao otac Don Hoze Ruiz i Blasko, akademski slikar.
Mladog Pikasa je obučavao otac, zadovoljan što njegov sin iskazuje ogroman umjetnički talenat koji je 1894. počeo da se ogleda u njegovoj slikarskoj karijeri.
Na prelazu vijekova, Pikaso se zaputio u Pariz, koji je u to vrijeme važio za centar evropske umjetnosti.
Tamo je upoznao prijatelja, pjesnika i novinara Maksa Jakoba, koji je postao njegov cimer. Živjeli su u malom i nenamještenom stanu u Parizu koji je imao samo jedan krevet.
Pjesnik je spavao tokom noći i radio po danu, dok je Pikaso imao drugačiju rutinu - rad noću i spavanje danju.
Iako je Pikaso u Pariz stigao za vrijeme "La Belle Époque" (tzv. lijepog doba koje opisuje mirnodopski period koji je trajao sve do Prvog svjetskog rata), uprkos ekonomskom izdizanju zemlje iskusio je veliko siromaštvo, često preskačući obroke.
Hladna pariška zima donijela je još jedan egzistencijalan problem, a dovitljivi Pikaso morao je da se snađe s jedinim što je imao - svojim radovima. Da bi ugrijao svoj stan, bez razmišljanja je zapalio veliki dio svojih prvih platana.
Ovaj postupak rezultovao je padanjem u depresiju 1907, a nakon te epizode umjetnik se okrenuo kubizmu.
Tokom Prvog svjetskog rata nastanio se u Rimu radeći kao dizajner. Tu upoznaje Olgu Koklovu, otmjenu plesačicu i kćerku carskog generala, i ženi se njome.
Dvadesetih godina naslikao je nekoliko portreta bliskih osoba u realističkom maniru. Nekoliko slika u kubističkom duhu ranih tridesetih izražavaju prikriveni erotizam i Pikasovo zadovoljstvo svojom novom ljubavi, Mari-Terezom Valter, koja mu je 1935. rodila kćerku Madu.
Mari-Tereza, koju je često portretisao dok je spavala, takođe je bila model za čuvenu sliku Djevojka ispred ogledala.
Nakon Frankovog napada na mjesto Gernika u Baskiji 26. aprila 1937, a tokom Španskog građanskog rata, odlučuje da naslika sliku koja će opisati taj događaj.
Slika Gernika dovršena je za manje od dva mjeseca i bila izložena u Španskom paviljonu u Parizu za svjetsku izložbu (EXPO). Zakleo se da se neće vratiti u domovinu dok god je na snazi Frankov režim. Držao se svoje odluke, tako da je sve do smrti živio u Francuskoj.
Godine 1944. učlanio se u Francusku komunističku partiju i ostao u njoj do smrti. Partija je kritikovala Pikasov portret Staljina kao nedovoljno realističan, pa su se Pikasova osjećanja prema komunizmu ohladila.
Umro je u 93. godini u svojoj vili pored mjesta Mužen 8. aprila 1973, kada mu je otkazalo srce za vrijeme napada gripa.
U vrijeme smrti posjedovao je oko 50.000 sopstvenih djela. Ona su nakon njegove smrti prešla u vlasništvo Francuske i njegovih nasljednika.
Prema Ginisovoj knjizi rekorda, Pikaso je bio najplodniji umjetnik u istoriji. Računa se da je naslikao oko 13.500 slika, 100.000 grafika, 34.000 ilustracija za knjige i 300 skulptura. Ukupna vrijednost svih njegovih djela broji se u milijardama dolara.
(Express.hr)