Ikona je sveta slika koja prvenstveno ima liturgijsko značenje. Njena estetska vrijednost procjenjuje se na osnovu analize likovnih elemenata: kvaliteta kompozicije, crteža, boje, modelovanja, ali i na osnovu njene ikonografske utemeljenosti i specifične ekspresivnosti. Ta estetska procjena nikako ne može da utiče na primarno liturgijsko značenje ikone.
Ovo je za "Nezavisne" kazala Ljiljana Ševo, istoričarka umjetnosti i profesorica na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjaluci, koja zajedno sa Milivojem Unkovićem, akademikom, i Draganom Davidovićem, direktorom republičkog Sekretarijata za vjere, priprema izložbu srpskih ikona koje su nastale u periodu od 16. do 18. vijeka, a danas se nalaze u crkvama i manastirima širom Bosne i Hercegovine.
Radi se o postavci koja ima veliki kulturološki značaj, a predstaviće djela od neprocjenjive vrijednosti. Izložba će biti otvorena 8. januara u Galeriji Akademije nauka i umjetnosti RS, a tim povodom razgovarali smo sa Ljiljanom Ševo.
NN: Zna li se otprilike koliko je ikonografije i druge umjetničke građe, nastale u periodu od 16. do 18. vijeka kod nas, sačuvano danas?
Ševo: Na ovo pitanje se ne može precizno odgovoriti. Ne postoje pisani izvori koji bi svjedočili o ikonostasima iz 16. ili 17. vijeka u Moštanici, Papraći ili Ozrenu, na primjer. Velika je vjerovatnoća da su i pomenute manastirske, ali i mnoge parohijske crkve iz tog razdoblja imale ikonostase koji su nestali, najčešće, vjerujemo, tokom nemirnih vremena, na primjer u austrijsko-turskim ratovima krajem 17. i u 18. vijeku, ili u ustanku 1875. godine. Rijetki su sačuvani pisani izvori koji daju konkretne informacije - poput onog iz kojeg se saznaje da je stariji ikonostas stare pravoslavne crkve u Sarajevu izgorio 1656, te je slikar Radul angažovan 1674. da izradi novi. Za Dobrićevo znamo da je ikonostas iz 18. vijeka izgorio u Prvom svjetskom ratu. Vrlo je vjerovatno da su ikone koje su se nalazile u crkvi svetog Vasilija Ostroškog u Blagaju izgorjele kada je crkva zapaljena 1992. godine. Ali se ništa ne može pouzdano reći o ikonama koje su evidentirane ili publikovane prije 1992, a danas im se izgubio trag - nedostaju neke vrijedne ikone iz Ošanića kod Stoca, iz saborne crkve u Mostaru, knjige i ikone iz stare sarajevske crkve.
NN: Koliko se često ikone iz manastira mogu pronaći na jednom mjestu, te koliko je tehnički bilo zahtjevno raditi na ovakvoj postavci?
Ševo: Tokom druge polovine 20. vijeka formirane su neke eparhijske zbirke tako što su pojedine ikone, ali i knjige i sasudi, iz parohijskih crkava i manastira izmještani u zbirke formirane pri eparhijskim centrima, u Zvorničko-tuzlanskoj eparhiji, na primjer. Danas takve zbirke postoje u Bijeljini, Mostaru, Trebinju... Prilično veliki problem predstavlja činjenica da su mnoge crkvene dragocjenosti, među njima naravno i ikone, evakuisane uoči rata 1992. godine, a da ovdašnjim istoričarima umjetnosti nisu dostupni inventari, za koje se nadam da su tom prilikom pravljeni. Nakon 1995. te zbirke su vraćene, ali su distribuisane na različita mjesta: veliki dio zbirke stare sarajevske crkve je premješten u manastir Dobrun, hercegovačke ikone su tek nedavno sa trebinjske Crkvine premještene u Vladičanski dvor u Mostaru, u Žitomislić, u Eparhijski dvor u Trebinju, tako da jeste - bilo je zahtjevno detektovati gdje se neke od ikona nalaze.
NN: Akademik Milivoje Unković rekao je da ste nerijetko nailazili na ikone kojima je potrebna restauracija. Ko snosi odgovornost za očuvanje ovog blaga, monasi ili institucije?
Ševo: U ovom slučaju se ne radi o svijesti manastirskih bratstava ili parohijskih sveštenika - oni najčešće nemaju ni novčana sredstva ni tehničke mogućnosti da svoje blago čuvaju na odgovarajući način. To što su ikone u Visokom ili Livnu stradale od vlage nikako ne znači da su tamošnji sveštenici bili nemarni, već da odgovorne institucije nisu prepoznale urgentnost situacije. Neke visočke ikone su restaurisane prije rata 1992-1995, pa potom vraćene u vlažnu crkvu. Rekla bih da su i sveštenstvo i monaštvo s jedne i službe zaštite nasljeđa s druge strane bili svjesni vrijednosti naših zbirki, ali da nije postojao cjelovit sistem: kada je bilo sredstava za restauraciju ikone, nije se moglo naći novca za popravku crkve.
Uticaji u slikarstvu od 16. do 18. vijeka
NN: Ako znamo da je naša književnost samo u 18. vijeku prošla kroz crkvenoslovenski, slavenoserbski i ruskoslovenski period, čiji i koji uticaji su tada prevladavali u domenu slikarstva?
Ševo: Stavljate me pred težak zadatak da u nekoliko rečenica definišem kompleksnu stilsku sliku srpskog ikonopisa 16-18. vijeka. On je čvrsto vezan za vizantijsku vizuelnu kulturu, u 16. vijeku posebno na vizantijsko slikarstvo prvih decenija 14. vijeka - ovdje su to Longinove lomničke ikone. Tokom prve polovine 17. vijeka jedva je primjetno (Mitrofanović i Jovan), a u drugoj polovini istog stoljeća (Radul, Andreja Raičević) nešto uočljivije prihvatanje izvjesnih ikonografskih i stilskih elemenata takozvanog kritskog slikarstva - onog koje je zadržalo suštinu vizantijske svete slike uz diskretne pozajmice onovremenog renesansnog slikarstva, venecijanskog uglavnom. U 18. vijeku na području Karlovačke mitropolije pod uticajem ruskog i ukrajinskog slikarstva dolazi do jedva primjetnih usvajanja barokne likovne poetike, uz zadržavanje osnovnog vizantijskog koncepta. Takve ikone stizale su u ovdašnje crkve i manastire, a potom je veliki broj slikara u regionu prihvatio tu prelaznu varijantu, koju najčešće zovemo zografsko slikarstvo (Stanoje Popović). U drugoj polovini 18. vijeka, opet u Karlovačkoj mitropoliji, zaokret prema baroku postaje radikalniji, kako se vidi na tri ikone iz livanjske crkve.