BANJALUKA - Za bavljenje umjetnošću u mojoj porodici niko nema nikakve škole, a svi smo bili prilično uspješni u onome čemu smo posvetili život. Umjetnost je porodici Ćejvan u krvi, kazao je Muhamed - Aki Ćejvan.
Rođen i odrastao pored Vrbasa, ovaj umjetnik veći dio svog radnog vijeka živio je u Malmeu, u Švedskoj, gdje je i danas nastanjen. Četiri decenije svog bogatog stvaralaštva, ispunjenog slikama, skulpturama, instalacijama, performansima i video-artom, Aki će obilježiti izložbom pod nazivom "Skandinavija", koja će u Kamenoj kući tvrđave Kastel u Banjaluci biti otvorena večeras s početkom u 21 čas.
Prostor Kastela, u kojem je krenuo sa izlagačkom djelatnošću sada već davnih sedamdesetih godina, u Banjaluci oživjeće radovima, instalacijama na kojima su, kako sam kaže, prikazana sjećanja iz njegovog djetinjstva.
A upravo u tom prostoru rađen je i ovaj razgovor, baš u momentima kada je izložba postavljana, te je nemoguće bilo ostati ravnodušan na sve to šarenilo radova koji su se pojavljivali pred našim očima. Za Ćejvana je ova izložba u stvari povratak u prošlost, u djetinjstvo, u Banjaluku, onakvu kakve je se on sjeća.
"Ja brišem paučinu sa svojih očiju i vraćam se u tu prošlost, u taj milje. Odrastao sam iza hotela 'Palas', uz priče o Kastelu, Crkvini, Vrbasu, duhovima, zmijama i nekim zmajevima i vraćam se kroz tu priču protkanu fantazijom i maštom. I ova moja izložba je vraćanje u djetinjstvo, ali tih poznatih likova više nema", počinje priču ovaj umjetnik.
Za sebe kaže da je banjalučko dijete, ali ga boli što više nema tih likova iz njegovog djetinjstva, koji su ovom gradu davali dušu.
Prisjećajući se ranog djetinjstva Ćejvan govori i o vremenu kada je počeo da se bavi umjetnošću na ovim prostorima.
"U to vrijeme na prostoru bivše Jugoslavije mnogo su lakše ostvarivani i održavani kontakti u umjetničkim krugovima. Bila je veća konkurencija, a za organizovanje izložbe postojali su veliki konkursi i u žiriju su bili ljudi koji nisu gledali ko je umjetnik, već su ocjenjivali samo i isključivo djelo. Međutim, sada je to sasvim drugačije, nema nikakvog kriterija i svi su u nekom začaranom krugu, gdje ne mogu probiti svoje ljušture, a svijet i Evropa su daleko", kazao je Ćejvan.
I on, dodaje, dok nije otišao preko granice i dok nije pogledao evropsku i svjetsku umjetnost nije shvatao neke stvari.
"Kad god radim, želim da budem mlad u poetici. Nisu bitne godine, već je bitno kako se čovjek osjeća u svojoj poetici. Umjetnost se mijenja, sada je slika kao slika samo ukras, njeno vrijeme je prošlo. Rade se veliki projekti na kojima svaki umjetnik postaje samo dio tima. Ti kao individua imaš svoju zamisao i ideju, a sa tobom je još četiri ili pet ljudi, a ti se kao samostalan ne možeš isticati jer ako se istakneš mediji te samo bace pod noge i više te nema", priča Aki kako funkcionišu stvari vani.
Zanimljivo je da je i on prvi umjetnik koji je počeo da koristi video u Banjaluci, bilo je to ispred tadašnje Umjetničke galerije, danas Muzeja savremene umjetnosti RS, a povodom instalacije sa životinjama koju je tada radio.
"Imao sam projekat da osvijetlim sve mostove u Banjaluci, ali je od toga ostala osvijetljena opština, i to jako lijepo izgleda", naveo je Ćejvan.
Priča da je neposredno po odlasku u Malme 1994. godine dobio stipendiju na dvije godine, zahvaljujući kojoj mu je sve bilo plaćeno od materijala za rad do putovanja. U tom periodu je često dolazio u BiH i donosio materijale i pomagao ljudima.
"Volim grad u kojem sam rođen i sve ljude. Mene ne interesuje ime i prezime, već gledam čovjeka kroz karakter i dušu. Radio sam tada i na koncertu grupe 'U2' u Švedskoj, zajedno sa nekim švedskim umjetnicima. Sredili smo jednu ogromnu napuštenu halu gdje je održan taj koncert, koji je bio humanitarnog karaktera i zahvaljujući kojem je obnovljena jedna škola pored Tuzle", prisjeća se on.
Sjećanja ga nakon ove priče odvode i još dalje u prošlost, te priča o svom ocu Muhamedu Ćejvanu, koji je imao predivan glas, te je bio prvi čovjek koji je na gramofonskoj ploči snimao sevdalinke. Sve te gramofonske ploče danas su u Akijevom vlasništvu i on ih čuva, kao zavještanje svoje porodice, ali i kao dio istorije.
A Adem Ćejvan, čovjek koji je ikona banjalučke pozorišne scene, gradio je svoj glumački put na relaciji Zagreb - Sarajevo - Banjaluka. Aki se prisjeća da je Adem bio veliki boem, ljudina, čovjek koji je živio i više od svega volio pozorišnu scenu.
"Nije previše volio kameru i film, ali ga je put odveo u tom smjeru nakon što je dobio 'Zlatnu arenu' u Puli", podsjetio je Ćejvan.
A njegov put nakon "Skandinavije" nastavlja se prema moru, koje jako voli, i gdje takođe ima atelje, a u kojem će nastati neka nova djela namijenjena drugim izlagačkim prostorima.
