Nijam Kohlan istoričarka je umjetnosti i direktorica prodaje poznate londonske galerije "Richard Saltoun", a u srijedu uveče održala je predavanje u Muzeju savremene umjetnosti RS kao dio pratećeg programa izložbe "Percepcije: Cvijet je najljepši kada je neubran".
Specifičnost galerije koju vodi Kohlanova je to što je od marta ove godine u svoj program uvrstila samo ženske autore i što će u toku čitave godine priređivati izložbe isključivo umjetnica. Inače, Galerija "Richard Saultoun" u Londonu je dostigla istaknuto mjesto u svijetu umjetnosti zahvaljujući svojoj dugogodišnjoj inicijativi "100% žene". O čemu se zapravo radi, Kohlanova je preciznije objasnila u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Za početak recite nam zbog čega će Galerija "Richard Saltoun" ove godine izlagati isključivo djela ženskih autora?
KOHLAN: Na taj potez odlučili smo se iz više razloga. Prije svega, mnogo se priča o jednakosti, a ne gledaju se izvještaji i činjenični podaci o zastupljenosti žena u umjetnosti u odnosu na muškarce. Mi smo pogledali izvještaj Fondacije "Frelands" i ispostavilo se da su 2017. godine umjetnice činile samo 28% predstavljenih umjetnika u londonskim galerijama, te da samo 5% galerija predstavlja jednako muškarce i žene. Takođe, samo 22% samostalnih izložbi u gradskim nekomercijalnim galerijama bilo je posvećeno umjetnicama. Na osnovu ovih podataka malo smo zavirili i u sopstveni program i odlučili da reagujemo te da napravimo sezonu koja će biti sačinjena isključivo od djela ženskih autora.
NN: Da li su podaci koje ste izložili specifični samo za Veliku Britaniju ili je takva situacija i u ostatku Evrope i svijeta?
KOHLAN: Mislim da je slična situacija na globalnom nivou. Posebno je zanimljiv izvještaj koji je ponovo objavila umjetnička grupa koja se zove "Guerrilla Girls". One su napravile istraživanje 1985. godine i ponovo su ga objavile u 2015. godini. Tu je analizirano stanje u umjetničkim galerijama i muzejima širom svijeta i došli smo do saznanja da je zastupljenost žena u umjetnosti mnogo gora u 2015. nego trideset godina ranije.
NN: Šta je razlog za tako nešto? Da li su žene naprosto manje stvarale nego muškarci ili postoje neki vidovi diskriminacije?
KOHLAN: Iz izvještaja iz 1985. godine bilo je jasno koliki je disbalans između zastupljenosti muških i ženskih autora u kolekcijama galerija, iako žene nisu manje stvarale. Vremenom stvari su se mijenjale, muzeji su počeli da gledaju koliko imaju u kolekcijama djela muških, a koliko ženskih autora. Međutim, 2015. godine djevojke iz "Guerrilla Girls" su shvatile koliko je to spor proces i koliko se stvari sporo mijenjaju. Kupovina radova ne znači da će ta djela biti i izlagana. One su u tom periodu shvatile da bez obzira na to što je balans u kolekcijama promijenjen, i dalje se više izlažu djela muških nego ženskih autora. Onda su one bukvalno išle i brojale po zidovima koliko ima djela muških, a koliko ženskih autora. S tim u vezi stvari treba mijenjati prilikom samog obrazovanja. Moramo da krenemo od nule. Kada u učionicama pričamo o muškim političarima, da pričamo i o ženskim. Dug je proces kojim dolazimo do jednakosti.
NN: Kakvo je Vaše mišljenje o izložbi "Percepcije: Cvijet je najljepši kada je neubran" i da li su djela britanskih umjetnica našla zajednički jezik s djelima umjetnica s ovih prostora?
KOHLAN: Pogledala sam izložbu i veoma mi je jasna veza između umjetnica i, naravno, veoma mi je zanimljivo vidjeti djela koja su nastajala u isto vrijeme na različitim meridijanima. Zanimljivo je što su se umjetnice bavile sličnim stvarima. Posebno bih izdvojila, a možda ne bi ni trebalo to da kažem, jeste da su me potpuno fascinirala djelima ovdašnjih umjetnica u odnosu na djela umjetnica iz Velike Britanije. Čini mi se da one nemaju oreol velikih i slavnih imena, ali da su ipak na neki način zanimljivije i ovu temu tretiraju mnogo dublje nego što sam očekivala, tako da sam vrlo prijatno iznenađena ovom izložbom. S jedne strane imamo priliku da vidimo umjetnice koje imaju visok kvalitet svog rada, a s druge strane njihov rad nije bio dovoljno marketinški promovisan.
NN: Da li marketing diktira trendove u umjetnosti ili je obrnuto?
KOHLAN: Marketing i komercijalni sektor ne mogu ništa nažao da učine za umjetnost. Uspjeh nekog umjetničkog djela zavisi, prije svega, od toga da pravi kustosi vide određeni rad u određenom trenutku i da o tome pišu. Činjenica da pravi ljudi vide pravo djelo u pravom trenutku i da o tome govore i pišu zapravo i diktira trendove u umjetnosti.
NN: Da li danas među najmlađom generacijom britanskih umjetnika postoji grupa okupljena oko neke zajedničke ideje, kao što su to nekada bili "Mladi britanski umjetnici", kojima su, između ostalih, pripadali Trejsi Emin i Sara Lukas, čija djela možemo pogledati i na ovoj izložbi?
KOHLAN: "Mladi britanski umjetnici" su bili fenomen koji se u jednom određenom vremenskom trenutku i u određenoj geografskoj širini pojavio. Nema ničeg sličnog u ovom trenutku u Velikoj Britaniji što bi uporedila s njima. Danas se ipak dešavaju stvari koje su globalnije i na širem nivou. Naročito mi privlače pažnju mlade umjetnice, koje su se počele pojavljivati na društvenim mrežama s heštegom "#metoo". One su prosto izašle na površinu. Ja u ovom trenutku ne mogu da kažem tačno šta je to i da li je to grupa nalik nekima iz prošlosti, ali sam sigurna da ću se za desetak ili dvadesetak godina okrenuti i reći da su neke stvari izašle iz toga, da je to bio treći ili četvrti talas feminizma ili nešto slično. U svakom slučaju ovo jeste veliki trenutak za umjetnost i mi ćemo tek u budućnosti moći da ga istinski analiziramo, ali to je mnogo šire od Velike Britanije.
NN: Da li ste zadovoljni koliko Velika Britanija iz državnog budžeta izdvaja za kulturu i znate li o kojim se procentima radi?
KOHLAN: Ne raspolažem tačnim podacima o tome koliko novca Vlada Velike Britanije ulaže u kulturu, ali sam svjedok toga da posljednjih godina slušamo dosta o smanjivanju budžeta za kulturu. Međutim, ono što mislim da je prilično opasno, jeste što su tu velike institucije, poput "Tate Modern" galerije i drugih velikih muzeja, poprilično zaštićene u odnosu na manje galerije i umjetnike koji stvaraju. Smanjenje budžeta se ne reflektuje na velike institucije, nego upravo na one koji zavise od grantova i od onoga što im pruži Vlada. To nije dobar trend. Velike institucije poput "Tatea" pomognute su od strane Vlade, ali mnogo novca dobijaju i iz komercijalnog sektora i od ljubitelja umjetnosti iz Amerike i ostatka svijeta, koji im šalju novac za njihove programe. Ključ je, čini mi se, u tome da država treba da pomaže manje galerije i umjetnike i da učini sve da nesmetano rade.