Sredina u kojoj živimo nije pogodna generalno za stvaraoce, a kamoli mlade stvaraoce. Svijest o umjetnosti i kulturi u ovoj sredini još ne postoji sasvim, jer su ljudi zatrovani različitim uticajima vremena u kojem živimo, smatra Nina Popović, banjalučka slikarka.
Njena nova postavka pod nazivom "Konstruisana nužnost" biće uskoro predstavljena u Banjaluci, a Popovićeva je pojasnila da su dva najvažnija segmenta izložbe autoportret i video-rad.
Popovićeva je na Fakultetu likovnih umjetnosti u Atini diplomirala 2006. godine, a na Akademiji umjetnosti u Banjaluci u klasi profesora Vese Sovilja diplomirala je 2010. godine. Dobitnica je dvije nagrade Akademije umjetnosti za crtež i intermedijalna istraživanja. U intervjuu za "Nezavisne" otkriva kako je stvarati u sredini kakva je naša, koliko je bitna društvena angažovanost umjetnika, te na čemu se zasnivaju njena istraživanja.
NN: Banjalučani će uskoro imati priliku da uživaju u Vašim radovima, koji će biti postavljeni u Kulturnom centru Banski dvor. O kakvoj je izložbi riječ, da li je to nastavak nekog ranijeg ciklusa ili je nešto potpuno novo?
POPOVIĆ: Izložba "Konstruisana nužnost" je jedan sasvim novi ciklus radova, koji se dijelom nadovezuje na moja prethodna istraživanja. Izložba obuhvata dva medija, slike i video-rad, gdje, prije svega, polazim od sebe i ispitujem različite pozicije i uloge koje zauzimam u društvu shvatajući da je u postojećem građanskom patrijarhatu moja pozicija i dalje marginalizovana. Dva najvažnija segmenta izložbe su autoportret i video-rad gdje transponujem isti element kroz različite medije. Ostali radovi predstavlju finalnu posljedicu mog istraživanja (intervjue) koje sam sprovela u razgovoru sa ženama iz mog okruženja, a koje su u kontekstu interpretiranja savremenog položaja žene.
NN: Koliko je za umjetnika negdje problematično kada kroz svoje radove predstavlja i neke svoje intimističke dijelove, kao što ste i Vi radili u svojim radovima?
POPOVIĆ: Svaki umjetnik, bilo da se bavi socijalnodruštvenom tematikom, intimističkom ili bilo kojom drugom, prezentuje jedan subjektivni doživljaj. Umjetnik se ne može izdvojiti iz problematike kojom se bavi samim tim jer postoji, prije svega, jedan misaoni proces u svakom radu koji je i te kako uvijek intimistički.
Izložba "Konstruisana nužnost" je jedan sasvim novi ciklus radova koji se dijelom nadovezuje na moja prethodna istraživanja, kaže Popovićeva
NN: Da li je zapravo umjetnikov doživljaj neke situacije u životu najbolja inspiracija za novo djelo ili Vam kao motiv mogu poslužiti i neke stvari koje Vas lično ne dotiču u velikoj mjeri?
POPOVIĆ: Sve stvari u našem okruženju, ako ih kao umjetnik primjećujemo i doživljavamo u toj mjeri da ih problematizujemo, moraju nas doticati u manjoj ili većoj mjeri. Inspiracija kao takva ne postoji, postoji problem na koji umjetnik pokušava da ukaže bilo da on proizilazi iz intimnog doživljaja ili spoljnih faktora. Ali, uvijek se to intimno pokušava staviti u društveni kontekst, kao što sam i ja sa ovom izložbom upravo i uradila.
NN: Poznato je da naša sredina i nije baš najzahvalnija za mlade stvaraoce, šta Vas u takvim uslovima tjera da nastavite i da stvarate dalje?
POPOVIĆ: Sredina u kojoj živimo nije pogodna generalno za stvaraoce, a kamoli mlade stvaraoce. Svijest o umjetnosti i kulturi u ovoj sredini još ne postoji sasvim, jer su ljudi zatrovani različitim uticajima vremena u kojem živimo. Lični poriv za stvaranjem ja samo mogu da posmatram kao dar i možda čak i kao priliku da ukažem ličnim izrazom na probleme današnjeg vremena i okruženja.
NN: Koliko je značajno da umjetnik današnjice bude angažovan, da ukazuje na probleme koji se tiču njega lično i njegove okoline?
POPOVIĆ: Angažovanost umjetnika je svakako veoma bitna i danas i kroz istoriju. Angažovanost jednog umjetnika u vremenu u kojem živi prezentuje i samo to vrijeme i ostavlja jednu vrstu dokumenta. Umjetnik kroz svo svoje angažovano stvaralaštvo može i mora da nam ukaže na probleme sa kojima se jedno društvo ili pojedinac suočava, da kritikuje i suprotno tome opravdava. Angažovana umjetnost je prije svega neophodna.
NN: Prate li naši umjetnici svjetske trendove, kada su u pitanju tehnike, teme, ali i sam odnos prema javnosti i ljubiteljima umjetnosti?
POPOVIĆ: Smatram da se naša likovna scena trudi maksimalno da prati nazovimo svjetske trendove po pitanju medija u kojim se izražavaju. Po mom mišljenju možda čak i previše smo se fokusirali na same moderne medije da bismo išli u korak sa svijetom tako da postoji opasnost da umjetnik u želji da isprati trendove gubi sopstveni senzibilitet i jedinstvenost, koju bi, recimo, mogao izraziti u više tradicionalnim medijima. Lično ne pratim slijepo svjetske trendove i moderne medije u kojima mogu da se izražavam, meni medij ne bira rad nego problematika koju istražujem bira medij.
NN: Školovali ste se i u Atini, šta je uticalo na to da se vratite u grad na Vrbasu i imate li možda želju da jednog dana svoja djela nastavite stvarati van granica naše države?
POPOVIĆ: Da, školovala sam se i živjela u Atini i nakon nekoliko godina se vratila u Banjaluku. To bismo mogli nazvati periodom istraživanja i traženja. Mnogo puta sam se susrela sa pitanjima zašto sam se vratila u ovu sredinu i tu sam uvidjela veliki problem koji nosi mlada generacija, a to je velika želja za odlaskom u želji za napretkom i boljim uslovima. Moja želja se isključivo svodi na dalje stvaranje i izlaganje, a gdje ću da stvaram to mi je manje bitno.
NN: Jeste li imali priliku da stvarate u likovnim kolonijama i koliko su one dobar način druženja i stvaranja za jednog umjetnika?
POPOVIĆ: Da, bila sam učesnik više kolonija i manje-više one imaju jednu zajedničku komponentu, a to je da su i te kako značajne za stvaranje novih kontakata, razmjene mišljenja i iskustava između umjetnika, a i samim tim bolje upoznavanje likovne scene.
NN: Nakon postavke u Banskom dvoru, šta je to što će zaokupiti pažnju Nine Popović?
POPOVIĆ: Sve što se dešava oko mene zaokupljuje moju pažnju, bilo da to posmatram sa kritičkog stanovišta ili da opravdavam, misaoni proces je uvijek aktivan. Sva moja dalja istraživanja će se isključivo zasnivati na budućim iskustvima ili na iskustvima koje trenutno proživljavam, bilo intimnim ili javnim.
Protivnik rialiti emisija
NN: Činjenica je da određen broj umjetnika mlađe generacije u našem regionu nastoji da bolji status obezbijedi na različite načine, pa im tako ni boravak u rialiti emisijama nije stran. Da li biste Vi pristali da na ovaj način poboljšate svoj položaj i kako uopšte gledate na sve veću pomamu za rialiti programima?
POPOVIĆ: Jedina opcija gdje bih ja pristala da učestvujem u rialitima je da napravim projekat od toga i ukažem na taj fenomen, odnosno problem. Ne pratim rialitije i mislim da je to sport dokonih ljudi i prosto ne može da uđe u moju svijest i da prihvatim to kao dio moje kulture, a poražavajuća činjenica je da to zaista sad prestavlja našu kulturu. Mediji imaju zadatak informisanja i edukacije, a rialitije ne posmatram ni kao zabavu, a kamoli edukaciju. Mene to brine više, jer se postavlja pitanje edukovanja mladih generacija koje će to posmatrati i na kraju neminovno ponašati se u skladu s tim.