Umjetnost je kao homeopatija, radi za vas samo ukoliko vjerujete u nju, smatra Patrik Mimran, multimedijalni francuski umjetnik, čiji rad pokreće pitanja o konvenciji i stvarima koje društvo prihvata sa gotovo slijepom odanošću.
Radovi su mu prožeti savremenim opsesijama, misticizmom i retorikom potrošnje u doba poznog kapitalizma. Njegova djela se trenutno mogu pogledati u galeriji "DeFacto" u Parizu, ali i u okviru izložbe pod nazivom "Ghosts/Duhovi" u okviru 55. venecijanskog bijenala.
Kada priča o svom djetinjstvu, navodi da je bio kao i svako drugo dijete. Živio je na jugu Francuske, išao u školu, a slobodno vrijeme je provodio na plaži s prijateljima. Zanimljivo je da je umjetnošću počeo da se bavi slučajno, jer po preseljenju u Švajcarsku nije imao čime da popuni slobodno vrijeme, te su počele da ga zanimaju boje. Svjetska javnost ga je upoznala kroz "Bilbord projekte", kojima je počeo da se bavi prije 14 godina.
NN: Vaši radovi su uglavnom apstarktni, ali u tim slikama mogu da se vide priče, brojevi. O kakvim pričama je riječ?
MIMRAN: Da, to je istina. Sve moje slike su apstraktna djela, ali ne u smislu ne-reprezentacije. Mislim da se ono što ja radim veoma razlikuje od onoga što su apstraktni slikari željeli da uradimo što ostavlja iluziju vizuelne realnosti. Ono što ja pokušavam da uradim je da ilustrujem pomoću slika neke unutrašnje mentalne slike mog iskustva, fizičke i metafizičke, koje su lične i intimne. Moja posljednja serija slika, "Duhovi", priča priču o ličnom iskustvu koje sam imao kada sam naišao na duhove tokom produženog putovanja u Indiji. Bio sam u hotelu i u toku noći sam čuo muziku, neko hodanje i konačno sam mogao vidjeti i lica ljudi koji se kreću oko mog kreveta.
Pomoću slika ilustruje unutrašnje mentalne slike iskustva, fizičke i metafizičke, koje su lične i intimne
NN: Ta osjećanja satkana su u izložbi iz Venecije?
MIMRAN: Ujutro sam porodici opisao iskustvo. Oni su spavali u drugim dijelovima hotela i imali su istu vrstu susreta tokom noći. Kao što možete da zamislite, svi smo bili veoma impresionirani ovim iskustvom, koje nam se ponovo desilo na drugim mjestima. Dakle, preko te serije slika pokušao sam da izrazim ono što sam osjećao i što sam vidio.
NN: Kako ste započeli "Bilbord projekat", neobičan, ali istovremeno veoma moćan umjetnički poduhvat?
MIMRAN: Počeo sam rad na tom projektu 2000. godine u Londonu. Iznajmio sam bilbord na putu do aerodroma i na njemu sam prikazao jednu od mojih slika s mojom internet adresom. Ideja je, dakle da umjetnost nije nikada gdje mislite da ćete je naći. Prikazivanje umjetničkog djela na neuobičajenim mjestima izaziva u gledaocima neposredne i direktne reakcije. Projekat sam potom nastavio u Njujorku, ali su na bilbordima samo bile ispisane riječi. Želio sam da prikažem neke ideje koje sam imao o umjetnosti uopšte. Mislio sam i još mislim da je vrlo malo ljudi koji se usuđuju da kažu ono što misle. Postoji vrsta moralne diktature u umjetnosti. Ako vam se ne sviđa ono što većina ljudi voli, sramite se da to kažete i plašite se da ne budete smiješni i nekulturni.
NN: Svijet je trenutno u ogromnom haosu. Da li je ranije bilo tako? Kako savremeno društvo inspiriše Vaš rad danas?
MIMRAN: Jeste, ali ništa više nego ranije. Sve do raspada SSSR osamdesetih, mi u Evropi imali smo hiljade nukleranih bojevih glava okrenutih prema nama. Čak i ako je svijet danas u haosu, mislim da je manje opasan nego ranije. Savremeno društvo me mijenja, koliko se i ja mijenjam s njim, tako da svaki događaj zasigurno ima svjestan ili podsvjestan uticaj na svakoga, uključujući i mene. Ali, u mom radu, ne nalazim svoj izvor inspiracije u spoljašnjem svijetu ili sadašnjosti. Izvor nalazim u samom sebi