BANJALUKA - Mislim da snaga izložbe "Nova religija" leži u tome što ona predstavlja tradicionalne simbole i tradicionalnu ikonografiju na jedan novi način. Demijan Herst zapravo kanališe svoju umjetnost kroz religiju i nauku kao dva sistema vjerovanja, kazao je za "Nezavisne" Pol Stolper, kustos i vlasnik londonske galerije u kojoj je izložba Demijana Hersta "Nova religija" bila postavljena prvi put 2005. godine.
Od tada do danas ova izložba prošla je mnoge zemlje, a sinoć je, zahvaljujući British Councilu i predanim kustosima Muzeja savremne umjetnosti Republike Srpske (MSU RS), trebalo da bude otvorena u Banjaluci. "Nova religija" i prije samog otvaranja probudila je veliku pažnju javnosti, a mnogi uveliko pričaju da se radi o najvećoj izložbi koju je BiH ikada vidjela. Autor izložbe Demijan Herst, koji važi za najkontroverznijeg i najskupljeg umjetnika današnjice, nije stigao u Banjaluku, ali povodom iste razgovarali smo s njegovim prijateljom Polom Stolperom, koji je u MSU RS u Herstovo ime stigao na otvaranje izložbe.
NN: Kada ste upoznali Demijana Hersta i kako je došlo do prve postavke "Nove religije" u Vašoj galeriji?
STOLPER: U Londonu početkom devedesetih godina. Naime, tada je bila prisutna jedna manja grupa umjetnika i svi su bili veoma svjesni Demijana. Ja sam čak i prodao nekoliko velikih njegovih radova prije samog upoznavanja. Naša saradnja datira još odranije, a prijateljstvo negdje od 1994. Desetak godina poslije Demijan je došao kod mene i pitao me da li bih želio objaviti jedan njegov veliki print, koji je imao tri dijela, a sada se može vidjeti u prostorijama ovog muzeja. Tada smo počeli raditi na ovom projektu i, kao što to obično biva sa Demijanom i svim njegovim velikim projektima, on se toliko unio u rad da je to naprosto raslo iz njega i postalo puno veće od prvobitne zamisli. Print iz tri dijela je 2005. godine postao sastavljen. Međutim, bilo mu je jako bitno da se nastavi baviti tom temom. To je i uradio. Nastavio je istraživati temu i samo je proizvodio dodatna djela: skulpture, printove, radove na platnu i jednostavno ta ideja je na kraju prerasla u ono što je danas - u instalaciju.
NN: U to vrijeme vašeg upoznavanja djelovala je grupa "Mladi britanski umjetnici", koju je predvodio Herst. Koliko su oni tada stvorili uticaj na savremenu umjetnost u Velikoj Britaniji?
STOLPER: U vrijeme kada su oni djelovali i ja sam se kao galerista veoma razvijao. Tada u Londonu nije bilo puno galerija savremene umjetnosti. Veoma teško je bilo umjetnicima doći do određenog prostora. Međutim, kada su se oni pojavili na sceni, nastupili su tako snažno da su jednostavno svojim djelovanjem otvorili mnoga vrata, ne samo za umjetnike, nego i za kustose, za galeriste, za čitav niz profesionalaca u svijetu savremene umjetnosti.
NN: Da budem iskren, sintagma "savremena umjetnost" sa strane jezika mi je uvijek djelovala kao oksimoron, kao spoj nespojivog. Vama ne?
STOLPER: Ne, zašto bi to bio oksimoron?
NN: Pored termina umjetnost uvijek mi je bolje zvučla riječ "svevremena" nego "savremena".
STOLPER: Mislim da mi je sada jasno na šta ciljate. Univerzalnost i struktura umjetnosti, to je nešto što se do danas uveliko promijenilo. Promijenilo se to kako gledamo na umjetnost. Promijenilo se to kako stvaramo umjetnost. Ona u posljednjih trideset godina, recimo, stalno mijenja svoj oblik i mislim da je danas umjetnost podobnija nego ikada prije. Ljudi više cijene različite vrste umjetnosti. Na Demijana Hersta svakako gledamo kao na predvodnika te promjene.
NN: Gdje se ovog momenta fizički nalazi Demijan Herst?
STOLPER: U Londonu, radi. On jako puno radi i uvijek je angažovan.
NN: Vi ste svakako s njegovom izložbom obišli mnogo više zemalja od njega. Da li je igdje bilo negodovanja što se tiče postavke?
STOLPER: Mislim da nigdje nije bilo posebnih negodovanja, a ja zapravo i ne znam šta većina ljudi misli o izložbi. Zasigurno da ima i onih kojima se ona ne sviđa, ali isto tako ono što je sigurno jeste da izložba svaki put izazove reakcije, jer postavlja velika i značajna pitanja.
NN: Ta pitanja su u vezi s religijom, naukom, ljubavlju i umjetnošću. U opisu izložbe piše da Herst želi da nas podstakne na razmišljanje o te četiri stvari. Međutim, koliko on u suštini ruši ustaljene mitove o njima?
STOLPER: To biste morali pitati njega, ali ono što mogu reći je da znam da Demijan vjeruje u ove četiri oblasti, četiri elementa, i da on na neki način kanališe svoju umjetnost kroz to.
NN: Kazali ste da se u Banjaluci trenutno nalazi veoma dobra verzija "Nove religije"? Koliko prostor zapravo oblikuje izložbu?
STOLPER: Dobro pitanje. Prostor svakako utiče i oblikuje izložbu i mislim da je snaga izložbe upravo u tome što ima sposobnost da u svakom novom prostoru ispriča novu priču. Mi nismo bili u Parizu ili Njujork, ali obišli smo mjesta koja arhitekturom posebno pogoduju izložbi: Solun, Moskvu, Veneciju itd. Uvijek se radilo o drugačijim prostorima, i izložba je uvijek bila drugačije fascinantna u njima. Prostor zapravo relativizira jednu istu priču na drugi način. Iako izložbu čini dosta zasebnih dijelova, treba je ipak posmatrati kao jednu instalaciju. Konkretno, u ovoj galeriji izložba je odlično uklopljena. Posebno mi se sviđa jer imamo tamnu prostoriju s lukom na ulazu, tako da neodoljivo podsjeća na kapelu.
NN: Herst na jednom mjestu kaže da je Vaša galerija kao mala kapela. Toliko mala da ste eksponate kao prodavci ćilima ubacivali i izbacivali iz prostora u zavisnosti od gužve. Da li se od prve postavke do danas uvijek iznova oduševljavate tim, toliko puta premještanim, djelima?
STOLPER: Vi kad izložbu zatvorite, kad stavite sve te eksponate u njihove kutije, na momenat na njih i zaboravite. Međutim, kada dođete u novi prostor i kada eksponate izložite i stavite na zidove, ponovo iskusite nova pitanja na neki novi način. Ponovo otvarate dijalog s djelima, ponovo razmišljate o konceptima života i smrti i načinima kako to Demijan kanališe i kako posmatra taj odnos. Puno je malih džepova ove izložbe. Vi izložbu možete posmatrati kao jednu cjelinu, ali isto tako svako djelo možete posmatrati posebno, a mene uvijek iznova fasciniraju lobanja ispod kože ili lobanja okićena dijamantima. Toliko jednostavno, a toliko snažno djeluju ta djela. Zatim ovaj print leptira urađen u tinti koja ima taj odsjaj zbog kojeg zapravo imamo utisak da je leptir još živ. Kovčeg koji je urađen u koži zahtijevao je dosta inženjerskog rada, takođe, djeluje fascinatno i na neki način predstavlja simbol ove izložbe. Tu je i veoma jednostavna ideja paracetamola urađenog u mermeru. Mogao bih u nedogled nastaviti sa djelima, gdje Demijan tako vješto tabletama mijenja razne elemente.
NN: Koliko su jednostavni simboli koje Herst koristi zaslužni za uspjeh ove izložbe i kompletnog njegovog opusa? On to čak naziva i klišeima - "ako možete krenuti od klišea i malo ga dotjerati, uspjeli ste".
STOLPER: Na koje klišee tačno mislite?
NN: Religijski, recimo, potom leptiri i lobanje, veoma prisutni simboli u istoriji umjetnosti.
STOLPER: Ja bih rekao da se tu ipak radi o vjerskim simbolima koji su inače standard, koji su tradicija. Ako pogledate krst, ako pogledate lobanju, to su tradicionalni simboli kojima se religija koristi. Ne bih to baš zvao klišeima jer to su simboli koji šalju veoma snažnu poruku. Mislim da snaga izložbe leži u tome što ona predstavlja tradicionalne simbole i tradicionalnu ikonografiju na jedan novi način.