Estonski animator Prit Parn, koji je šezdesetih godina prošlog vijeka karijeru započeo kao karikaturista, a zatim 1976. godine kao animator i režiser animiranih filmova u studiju "Talin Film", danas je jedan od najvećih stručnjaka u svom poslu.
Njegove filmove krasi crni humor, jednako ga vole i kritičari i publika, a Internacionalno udruženje animatora nagradilo ga je priznanjem za životno djelo.
NN: Prvenstveno ističete značaj dobre priče i kvalitetnog scenarija filma. Da li to znači da, recimo, animacija može biti loša, a da krajnji rezultat ipak bude dobar film?
PARN: Nije baš tako, jer svi dijelovi, kao što su vizuelni ili zvuk, u animiranom filmu su izuzetno bitni. Sve komponente moraju da funkcionišu u savršenom skladu kako biste imali dobar film, jer je on, u krajnjoj liniji, kombinacija tih elemenata. Naravno, isto tako ne možete imati dobar film s vrhunskom animacijom i fantastičnim zvukom ako to sve ne prati kvalitetan scenario. Za mene priča jeste ključna, ona dolazi prije svega ostalog i mogu je porediti s temeljima zgrade. Ona je osnova. Ako znam sve sastavne dijelove priče i kako će se ona razvijati, onda to mogu lako da uskladim s nekim kasnijim vizuelnim rješenjima unutar svog filma.
NN: Ostaje li onda prostora za improvizaciju i neke eventualne promjene u samom procesu stvaranja?
PARN: Imam sreću da radim u jednom poprilično velikom studiju, za pojmove umjetničke produkcije, a on broji 25 ljudi. Kada svoj materijal predam drugim animatorima koji rade na računarima, to je sve već ušlo u jednu mašinu iz koje nema povratka, pa jednostavno nema ni prostora za improvizaciju. Ali, bilo bi savršeno kada bih imao u glavi sve aspekte filma, prije njegove same izrade, da se to u produkciji samo odradi. Nažalost, sad već pričamo o idealnom stanju, koje se ama baš nikada ne dešava.
Pokušava da ne bude pretenciozan, da ne šalje bilo kakve poruke, već da jednostavno priča priče
NN: Kazali ste da je priznati ruski filmski autor Andrej Tarkovski pretenciozan i patetičan. Zbog čega?
PARN: Jednostavno, vidio sam njegove filmove. To mi je reklo da je on vrlo ozbiljan. Ipak, to nije kvalitativna ocjena, jer su njegovi filmovi svakako dobri, ali ne sviđa mi se to što pretenduje da poznaje neke konačne istine i publici se obraća kao bog. Lično, u svojim filmovima ne pokušavam da govorim o takvim stvarima, o životu i njegovom smislu i o tim krajnjim istinama. Trudim se da ne budem pretenciozan, te da ne šaljem bilo kakve poruke i da ne morališem, već da jednostavno pričam priče.
NN: Može li se to okarakterisati kao osporavanje filozofije, jer se ona bavi upravo pomenutim pitanjima?
PARN: To možete posmatrati ovako: nisam fudbaler, ali znam da fudbal postoji. Naravno da vjerujem u filozofiju, ali nipošto u tom smislu. Smatram da u mojim filmovima postoje filozofije, ali samo moje filozofije, a to su ironija i autoironija, koje su konačni ciljevi mojih djela.
NN: Kažete da za samo tri godine studentima pokažete ono za šta je Vama trebalo 30 godina. Koliko ima istine u tome?
PARN: Ja pokušavam svim silama da im prenesem znanje koje sam sakupio u radu na animaciji tokom 30 godina za tih nekoliko godina. Naravno da sve zavisi od osobe do osobe. Ne mogu reći da li uspijevam u tome ili ne, ali mi je svakako cilj da svoje cjelokupno iskustvo prenesem tim mladim osobama u vremenu koje imamo na raspolaganju.
NN: Dozvoljavate li svojim studentima potpunu umjetničku slobodu ili im postavljate neka ograničenja?
PARN: Neka pravila moraju da postoje. Ta ograničenja su samo unutar mojih vježbi i ona zavise od toga da stvari posmatramo, recimo, od tačke A do tačke B, to jest od jednog do drugog događaja, ali možemo birati duži ili kraći put. Ako koristite duži put, tokom njega možete prikazati više manjih i povezanih događaja koji će dati priči dublji smisao i na kraju vas zaobilaznim putem dovesti do tačke B. Dakle, priča ima kompleksniju strukturu, za razliku od onog kraćeg puta, koji obično ispadne katastrofa. Uglavnom, unutar te zamišljene duži A - B studenti imaju maksimalnu slobodu, ali osnovno je to da priča mora imati glavu i rep, početak i kraj. Kojim će putem ići, to zavisi samo od njih. U mom radu i predavanjima, nezavisno od vježbi, jedino ograničenje je da nema razgovora unutar filmova niti nasnimavanja glasa, konverzacije ili titlova.
Podjela animacije
NN: Kako vidite produkciju animiranih filmova danas?
PARN: Animaciju grubo možemo podijeliti u dvije grupe. Jednu čini industrija animacije, i to je velika komercijalna industrija koja se svodi na dugometražne filmove, kao i na serijske animirane filmove. Takvoj industriji je glavni, osnovni cilj da ostvari povrat sredstava, tačnije novca. Dakle, profit. Sa druge strane stoji animacija koja je okrenuta, uglavnom, kratkim filmovima, a oni se finansiraju takozvanim kulturnim novcem. Radi se o sredstvima pomoći vlada, iz državnog budžeta i državnih fondova, te drugih specijalnih fondova, i njihova funkcija, za razliku od industrijskih filmova, nije da imaju povrat sredstava. U tom kontekstu se ova druga grupa može posmatrati kao klasična muzika, opera ili pozorište, jer te grane kulture ne mogu da funkcionišu bez podrške države. Takva vrsta animacije može biti dio svake države, to jest, dio njene kulturne scene manje ili više, za razliku od industrijske animacije, koja je bezlična, svjetska i mora se povinovati određenim pravilima tržišta.