Željka Paić, akademska slikarka i diplomirana arhitektica iz Prijedora, nedavno je boravila u Palm Springsu. Kolekcionari iz ovog kalifornijskog grada, naime, njoj u čast organizovali su Art salon, koji je imao oko 120 posjetilaca.
U isto vrijeme Paićeva je obišla ateljee tamošnjih umjetnika i upoznala se sa načinom njihovog rada, o čemu je više govorila u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Boravili ste na Art salonu u Palm Springsu, u Kaliforniji, koji je bio posvećen Vašem radu. Kakvi su utisci?
PAIĆ: Zahvalnost je ono prvo što osjećam kad pomislim na taj događaj. Imala sam sreću da moja umjetnost privuče dobre ljude kao što su Mark Pellegrino i Stuart Kent, koji žele da pomognu umjetnicima do kojih im je stalo, čije radove cijene i da ih promovišu ne tražeći ništa zauzvrat. Gosti na salonu bili su veoma prijatni i zainteresovani da se upoznaju sa mnom, jer su već čuli o mom radu, a prve utiske stekli su gledajući tri slike koje su stigle mnogo prije mene. Osim tih slika u privatnoj kolekciji i nekih radova manjih formata koji su naknadno dostavljeni, bila je prikazana video-prezentacija moje umjetnosti i veliki broj kataloga koje sam donijela. Primijetila sam da su najviše oduševljeni radovima iz serije "Umjetnost van okvira" govoreći da je originalna ideja i drugačija od svega što su vidjeli.
NN: Kako je došlo do poziva u Kaliforniju?
PAIĆ: Priča počinje za vrijeme pandemije 2020, kada me je Mark Pellegrino kontaktirao da kupi sliku "Expressiveness", nakon čega ostajemo u kontaktu. Ja sam prvi umjetnik od kojeg je kupio sliku online, jer su sve galerije bile zatvorene. S obzirom na to da u mojoj glavi ne postoji ništa nemoguće, pozvala sam ih u Pariz na sajam umjetnosti u Luvrovoj vrtešci i opet se lijepo poklopilo da im je to odgovaralo. Taj susret nas je jako zbližio i tako je došlo do priče o dolasku u Palm Springs, daljim prepiskama i dogovorima dok nije došlo do njihovog prijedloga o Art salonu. Ove godine u februaru smo se dogovorili da će salon biti 18. novembra, čemu sam se jako radovala i pripremala sa velikim zadovoljstvom.
NN: Obišli ste više ateljea tamošnjih umjetnika. Koliko ste zadovoljni viđenim?
PAIĆ: Oduševilo me je što imaju zaista puno ateljea koji se nalaze jedan do drugog. Umjetnici sarađuju veoma dobro i poštuju se međusobno. To su veliki ateljei koji na prednjoj strani imaju i galerijski prostor. Stilovi su toliko raznovrsni da svako može naći ono što mu se dopada. Ono što je za njih veoma važno jeste takozvani California modernism koji još ima uticaja iako se dešavao u njihovoj umjetnosti i dizajnu sredinom prošlog vijeka. Primjetno je da klima i veliki broj sunčanih dana u godini utiču na njihovu paletu. Čak je i na mene za tako kratko vrijeme uticala ta klima da mi se pojavljuju ideje sa svjetlijim bojama. Palm Springs ima maksimalno 54.000 stanovnika, ali ima veoma manogo likovnih umjetnika. Neko mi je rekao da ih ima preko 600. To nam daje okvirno predstavu koliko je umjetnost bitna u tom dijelu svijeta.
NN: S obzirom na to da ste izlagali i u mnogo evropskih gradova te da ovo nije prvi put da izlažete u Americi, možete li nam reći koliko se tamnošnja scena razlikuje od evropske, od odnosa prema umjetnicima, pristupa kustosa, publike pa nadalje?
PAIĆ: Amerika je puno otvorenija za umjetnike iz svih krajeva svijeta nego Evropa. Ima i više konkurencije, ali bar daje jednaku priliku svima da se dokažu. Kustosi ne donose odluke prema poznanstvima i simpatijama, nego prema tome da li su vidjeli kvalitet u radu umjetnika. Ima tu i puno umjetnika čiji radovi ne odgovaraju mom ukusu, ali cijenim njihovu produktivnost i ogromnu ljubav prema umjetnosti. Prilike se ne dobijaju lako u Americi. Naši akademski umjetnici veoma često (ne svi) preziru samouke umjetnike i očekuju da po završetku akademije odmah budu na najkvalitetnijim izložbama i najboljim muzejima. Sajmovi umjetnosti, koji su u suštini sjajan vid promocije velikom auditorijumu, za njih su komercijala za amatere, a puno im je draže da država plati njihove uzvišene konceptualne ideje. Lakše je neki događaj potcjenjivati nego dati iz svog džepa novac da bi dogurao do nekog sajma umjetnosti u svijetu i promovisao svoj rad i kulturu svoje zemlje.
NN: Prošle godine najavljivali smo Vaše gostovanje u Luvru, ali nismo govorili i o utiscima poslije. Koliko ste zadovoljni predstavljanjem u jednom od najpoznatijih muzeja svijeta?
PAIĆ: To je dobro pitanje, jer se desila kontroverza na temu lokacije na kojoj sam izlagala zbog napada nekih kolega iz Prijedora i Banjaluke na društvenim mrežama koji Luvrovu vrtešku nazivaju samo šoping-molom koji ne pripada Luvru, ignorišući ostale sadržaje u tom dijelu i sa potrebom da unize vrijednost događaja. Problem je u tome što pod Luvrom smatraju samo muzej, a u stvari on obuhvata i Luvrovu piramidu, Luvrovu vrtešku i mnoge druge sadržaje. Apsurdno je reći da Luvrova vrteška nije Luvrova. Ja nisam izlagala u muzeju gdje su izloženi radovi umjetnika iz daleke prošlosti niti mi je to ikad bila želja (možda mojim kolegama jeste), nego u salonu (Les Salles du Caroussel), koji je u podzemlju Luvra pored obrnute piramide, gdje inače izlažu savremeni umjetnici. U tom dijelu podzemlja ima više ulaza koji vode u muzej gdje cirkuliše puno ljudi. Moja želja je bila da izlažem u Parizu, jer me je inspirisao u prošlosti i to se ostvarilo na lokaciji iz snova, sa puno gostiju i nezaboravnim iskustvima. Bilo je veoma lijepo svaki dan prelaziti preko mosta na Seni (Pont des Arts) i prolaziti pored muzeja, piramide i onda silaziti u podzemlje. Djelovalo je nestvarno i kao u filmu. Poželjela bih to svakom umjetniku.
NN: Ranije ove godine izlagali ste i u Beogradu zajedno sa Đorđem Aralicom. Koliko je bilo zahtjevno u jedan izložbeni prostor uklopiti Vaše slike i njegove skulpture?
PAIĆ: Zanimljivo je da se nismo uopšte dogovarali koje radove ćemo izlagati i kako će biti raspoređeni. Dogovorili smo se na licu mjesta prilikom postavke, ali smo se, naravno, držali teme "The Image of the City" i neke radove smo namjenski uradili. Sve se savršeno uklopilo na kraju. Zahvalna sam Đorđu Aralici i njegovoj supruzi Marini Mihaljević, koja je istoričar umjetnosti, što su mi predložili ovu zajedničku izložbu. Zahvalna sam gradu Beogradu što je podržao izložbu, za razliku od grada Banjaluke, koji je odbio da podrži ovaj umjetnički projekat. Zahvalna sam i svim posjetiocima što su izdvojili svoje vrijeme i posjetili "The Image of the City" u Kući legata.
NN: Na Vašim slikarskim radovima prevladava geometrija. Ako možete, opišite nam ukratko proces nastajanja jedne takve slike te šta Vas je prvenstveno privuklo takvom postupku?
PAIĆ: Obično mi se prvo rodi ideja u glavi. Onda za početak uradim skicu i dam naziv budućem djelu. Kasnije nabavljam materijal i postavljam skicu na platno preko koje dalje nanosim slojeve boje. Iako koristim geometriju, moje slike su prožete emocijama. S obzirom na to da sam, osim likovne akademiji, diplomirala i arhitekturu, logičan je uticaj geometrije. Obično radim puno skica unaprijed, ponekad i za narednih godinu dana. Ideje su mi najvažnije, realizacija je lakši dio.
NN: Da li uskoro planirate i izložbu i na "domaćem terenu"?
PAIĆ: Nemam u planu svoju izložbu na domaćem terenu, ali imam za moje učenike koji dolaze u atelje na časove slikanja i crtanja i pripreme za prijemne ispite na arhitekturi i akademiji. Prva izložba će biti ovog decembra u UDAS-u moje učenice Ane Naerac, koja tek završava osnovnu školu, a pohađala je časove crtanja pet godina u mom ateljeu i pokazala natprosječan talenat. Učenici su mi najjača veza sa Banjalukom i veliko mi je zadovoljstvo što sam dio njihovih života i oni mog.
