Umjetnik na Zapadu može da živi od svoga rada. Talenat i predan rad tamo su mogući garanti uspjeha, dok na našim prostorima oni ne znače mnogo. Ovdašnji vrhunski umjetnici kubure sa preživljavanjem, jedva sastavljaju kraj s krajem, dok najznačajnija imena tamošnje umjetnosti s tim nemaju problema, navodi Slobodan Vidović, banjalučki akademski slikar, koji će se radom "Pain" u decembru predstaviti na prestižnoj izložbi u "Lebenson" galeriji u Parizu.
"Naši umjetnici posjeduju vanserijski i nesumnjiv kvalitet i ne zaostaju za kvalitetom svjetskih umjetnika, ali nažalost, kultura je kod nas na posljednjem mjestu. Zato i ispaštamo", ističe ovaj umjetnik.
Osim slikarstva, jedna od njegovih velikih ljubavi je i sviranje bubnjeva, koji su ga, kako kaže, fascinirali još u djetinjstvu. Oni zauzimaju posebno mjesto u njegovom ateljeu, gdje se nerijetko opušta sa prijateljima.
Vidović iza sebe ima šest samostalnih izložbi, a u okviru kolektivnih svoje radove izlagao je u skoro svim bh. gradovima, ali i van granica naše zemlje.
NN: Svoja djela izlagali ste i u Čikagu i Parizu. Možete li uporediti umjetnost i uslove u kojima umjetnik stvara na našim prostorima i u razvijenim zemljama? Postoje li sličnosti?
VIDOVIĆ: Uslovi rada nisu ni izbliza isti kod nas i u razvijenim zemljama.
Francuska je kulturna velesila u svijetu i možete zamisliti koliki je njihov budžet za kulturu i kako oni tretiraju umjetnike, ne samo svoje nego i internacionalne. Naravno da to ne znači da je lako otići tamo i živjeti i raditi. To je veoma mukotrpan put.
NN: U kakvom su položaju danas domaći umjetnici?
VIDOVIĆ: Status i položaj umjetnika u BiH i uopšte u regionu je veoma loš, marginalizovan, poražavajući... Mislim da je jedino u Hrvatskoj i Sloveniji malo bolje u odnosu na ostatak regije. Ne postoji nikakav sistem, nema nas nigdje. Sve funkcioniše po principu kako se ko snađe, dok u uređenim državama, ako radite, izlažete i aktivni ste i na internacionalnoj sceni, vi imate riješen atelje, državnu platu, finansiraju vam vaše projekte. Naravno, i vi isto tako morate imati određene obaveze prema državi koje morate ispuniti. Morate pokazati da je vaš rad referentan i kvalitetan na današnjoj sceni savremene umjetnosti, što, naravno, nije nimalo lako, naprotiv.
NN: U Vašim radovima prevladava apstraktni ekspresionizam. Da li je bilo nekih uticaja na osnovu kojih ste formirali svoj umjetnički izraz?
VIDOVIĆ: Uticaj na moj rad tokom godina bio je veliki. Ima mnogo kolega čiji rad cijenim i kojima se divim. Neki od njih su iz istorije umjetnosti, a među njima ima i živih, aktuelnih. Izdvojio bih Marka Rotka, Džeksona Poloka, Eda Rajnharta, Baria Njumena, Džaspera Džonsa...
NN: Da li se Vaša umjetnička preokupacija mijenjala godinama?
VIDOVIĆ: Moja umjetnička preokupacija se mijenja vremenom, to je sigurno, ali to su male nijanse koje obično samo ja vidim i nekolicina mojih kolega. Smatram da čovjek, ako radi, ide naprijed, saznaje, uči, gleda, putuje, istražuje, onda su promjene normalne i poželjne. Umjetnost je za mene neizvjesnost i istraživanje i ako ne bi bilo promjena, mislim da bi to za nju bilo pogubno.
NN: Da li sve Vaše slike nose neku poruku?
VIDOVIĆ: Moje slike i uopšte moji radovi uvijek nose poruku. Naravno, ponekad je ona eksplicitna i direktna, a nekad je kodirana, šifrovana i samo meni dostupna.
NN: Kada ste se počeli baviti slikarstvom?
VIDOVIĆ: To je nekako krenulo još od osnovne škole. Moja učiteljica Stana Branković me podržala u radu i razvijala taj moj talenat, a takođe, kasnije i nastavnik Pero Nikolić u mojoj Osnovnoj školi "Georgi Stojkov Rakovski", popularnoj Bugarskoj, u Banjaluci. Moram priznati da sam u srednjoj školi slikanje malo zapostavio, u tom periodu sam se više bavio muzikom. Kasnije, igrom slučaja, počeo sam sa starijim kolegama umjetnicima u gradu pomao da radim i slikarstvo je ponovo izbilo u prvi plan. Akademiju umjetnosti u Banjaluci upisao sam 1998. godine, znači, kada je i otvorena. Otvaranje ove akademije, u kojoj sam bio prva generacija, i vraćanje svom talentu iz djetinjstva za mene je bio neki splet srećnih okolnosti. Sve kasnije što je došlo bio je jedan ogroman rad. Naravno, roditelji i porodica su me podržavali cijelo vrijeme. U njima imam i danas zaista ogromnu podršku, koja je i te kako bitna.
NN: Malo ko zna da, pored slikanja, obožavate da svirate bubnjeve. Odakle ljubav prema ovom instrumentu?
VIDOVIĆ: Bubnjeve sviram amaterski, a ovaj instrument me fascinirao još u djetinjstvu. Naime, ljubav prema ovom instrumentu takođe potiče još iz osnovne škole, negdje od sedmog razreda. Karijera profesionalnog bubnjara mi je neostvarena želja i ljubav. Međutim, nikada nisam imao dovoljno vremena da se u potpunosti posvetim tom instrumentu. Sviram ga, ali još imam mnogo da učim. Ovaj instument treba mnogo vježbati, tako da mi sada dobro dođe da, umjesto rekreacije, vježbam bubnjeve. Skine se koji kilogram i na svirci.
NN: Da li je u planu osnivanje nekog benda?
VIDOVIĆ: Nikada se ne zna. Ponekad sviram s kolegama slikarima Makijem Milutinovićem, Damirom Nikšićem iz Sarajeva, ponekad sa prijateljima muzičarima. U suštini, naša svirka se vrti oko rokenrola, džeza, bluza.... Nedavno sam nabavio "opasni" Sonor Phill Rudd komplet bubnjeva, koji je u stvari za hard rok svirke.
Izložba u Parizu
NN: Vaš rad "Pain" biće dio izložbe "End of the World", koja će 1. decembra biti otvorena u "Lebenson" galeriji u Parizu. Kako je došlo do toga?
VIDOVIĆ: Boraveći u Parizu dva mjeseca i radeći u "Cite International des Arts", družio sam se s kolegama i obilazio galerije i izložbe. Jedan naš umjetnik me upoznao sa galeristom i tako je došlo do saradnje. Nakon ove zajedničke izložbe, ubrzo bi trebalo da imam i samostalnu izložbu.
U Parizu, inače, osim državnih galerija i muzeja, postoji i oko 200 galerija u kojima se odvija izlagački program, gdje učestvuju aktuelni umjetnici iz cijelog svijeta. Kriterij je jako rigorozan, vrlo je teško ući u bilo koju od galerija, a pogotovo nama sa Balkana. Meni je to uspjelo, zbog čega sam, naravno, presrećan.
Atelje u Seferovcima
NN: Jedan ste od rijetkih umjetnika na našim prostorima koji ima i vlastiti atelje. Koliko Vam to pomaže da se u potpunosti predate svijetu umjetnosti?
VIDOVIĆ: Moj atelje je van grada, u stvari na porodičnom imanju u Lijevče polju, u Seferovcima. Može se reći da živim na relaciji selo - grad i to mi mnogo prija. U ateljeu imam idealne uslove za rad, ali i za druženje. Često mi u posjetu dođu prijatelji, kolege umjetnici iz Beograda, Sarajeva i iz inostranstva. Družimo se i uživamo u jednoj svojevrsnoj atmosferi art-vilidža. Naravno, zasviramo i rokenrol! To je dokaz da danas stvarati umjetnost možete bilo gdje, da to nema veze sa geografskim pojmovma, nego sa onim što nam je u glavi. Svejedno je da li je to selo ili grad, Amerika ili Gruzija... Art možete praviti i u Seferovcima, a prezentovati ga u Parizu ili Čikagu. Dok to ne shvatimo, ne samo kada je riječ o umjetnosti i kulturi, nego u svim oblastima društva i života, nećemo moći ići naprijed.