SARAJEVO - Zlatna paučina i srebrna magla priča Zije Dizdarevića, kako je to zapisao Branko Ćopić u pismu svom studentskom i drugu po peru, trenutno su izložene zajedno sa tim pismom u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH u Sarajevu.
Izložba je otvorena u srijedu veče, njen puni naziv jeste "Jedan dan u mojoj kasabi", a ista po riječima autorke Tamare Sarajlić-Slavnić, kustoskinje Muzeja, donosi najvažnije crtice iz života jednog od najplodonosnijih književnika Bosne i Hercegovine. Međutim, iako je povod za izložbu bila stogodišnjica rođenja Zije Dizdarevića, više se pričalo o njegovoj smrti.
Nasir Selimović, predsjednik Upravnog odbora manifestacije "Susreti Zija Dizdarević", kazao je da je Dizdarević umro tri puta - prvi put 1942. godine u logoru "Jasenovac", drugi put kada mu je 1993. godine uklonjena bista iz parka u Fojnici i treći put kada je 2013. godine nestala novourađena bista, "koja je vjerovatno završila na nekom lageru za sekundarnu sirovinu". Poginuo je, istaknuto je i to, za bolju i ljepšu BiH, koju nikad nije doživio. Ova posljednja rečenica direktno asocira na jedan drugi jubilej - 100 godina od smrti Petra Kočića koji je umro baš u godini Dizdarevićevog rođenja. Kočić je umro, iz konteksta se između ostalog moglo zaključiti prilikom obilježavanja stogodišnjice njegove smrti, ni manje - ni više nego za ovogodišnji referendum u Republici Srpskoj. "Bolja i ljepša Bosna i Hercegovina" i "slobodna Republika Srpska" tako su se u ova dva jubileja nametnule poput parola kojih se Dizdarević ježio u pismu koje je napisao Miroslavu Krleži. Te parole su ispred pobune protiv turskih aga i begova, austrijskog okupatora i srpskih gazda o kojima je "trubio" Kočić ili nepravilnosti društvenog poretka i poremećenog odnosa u životu čaršije podijeljene na bogate i siromašne, o kakvoj je pisao Dizdarević. Primitivizam koji je rušio biste Branka Ćopića (prošle godine smo i na Brankov jubilej o tome slušali), Ive Andrića ili Zije Dizdarevića jeste zabrinjavajući, ali na njihov spomen nikako ne može uticati onoliko koliko može skrenuti pažnju sa stalnih problema ovdašnjeg društva. Jaz između onih koji imaju sve i onih koji nemaju ništa stvoren jazom u politici, kako se to nekada govorilo, naroda i narodnosti BiH, reflektovao se i na jaz u književnosti. Ako ćemo jednim pridjevom opisati književnu scenu u BiH, kako je to uradio Muharem Bazdulj odgovorivši novinarki jedne televizije na blic pitanje, ona je podijeljena. Kao takva, ta književna scena sve manje je književna jer se neprestano bavi onim šta su pisci (bar oni veliki) doživjeli poslije smrti, više i temeljnije od onog o čemu su pisali.
"Kao olinjali psi što se povlače oko haremskih ograda, tako se javljaju brige u ovaj čas: blijede, nejake već i da ujedu a kamoli kriknu pobunom. Ništa. Prastaro bosansko ništa", pisao je Zijo Dizdarević baš u priči "Jedan dan u mojoj kasabi", a ta njegova "zlatna paučina i srebrna magla" svedena samo na jubileje na svu sreću ostaće dragocjena za neko novo doba koje će, nadajmo se, učiti iz književnosti. Zasad bismo priču o jubilejima završili onako kako je Zijo Dizdarević završio svoje "Prosanjane jeseni": "I opet ćutanje. Opet mir. Opet dim. Uvijek tako. Vrijeme stoji..."