Oko mnogih djela iz zbirke jevrejskog kolekcionara umjetnina Alfreda Flechtheima danas se svađaju muzeji i nasljednici. Sada bi u zajedničkom projektu više muzeja konačno moralo biti rješeno što je čije. Ali ne baš čisto.
Galerist Alfred Flechtheim bio je jedan od najživopisnijih likova Njemačke s početka 20. vijeka. Kao sin bogatog jevrejskog industrijalca s velikim afinitetom za umjetnost puno je radije vrijeme provodio u umjetničkim krugovima Pariza, Berlina i Londona nego u skladištima porodične veletrgovine žitom. Bogato se i oženio, a njegova supruga iz ugledne dortmundske porodice mu je velikodušno dozvolila da gotovo sav njen miraz potroši - na umjetnine.
A Flechtheim je za njih imao dobar nos. Ono što je kupovao kasnije je, kako se pokazalo, pisalo istoriju umjetnosti. U njegovim stanovima su se tako gomilali djela Picassa, Cezannea, Gaugina, Degasa, Paula Kleea, Maxa Beckmanna i mnogih drugih - danas basnoslovno skupih - umjetnika.
9. oktobra 1913. godine Flechtheim je otvorio svoju prvu galeriju u Düsseldorfu. Tačno 100 godina kasnije na istom tom mjestu, u düsseldorfskom muzeju Kunstpalast, počinje projekt "Alfred Flechtheim.com/Trgovac umjetninama avangarde" koji bi trebao rekonstruisati djelo slavnog mecene. U njemu učestvuje 15 muzeja iz Njemačke i Švicarske. Oni izlažu djela koja neosporno potiču iz Flechtheimove kolekcije i istovremeno su osnovali web-stranicu čiji je zadatak rekonstruisati sudbinu i puteve pojedinih djela.
No, to ni u kojem slučaju nije jednostavno. Da bi se doista dobile sve relevantne informacije o njihovoj sudbini, trebalo bi u projekt uključiti i nasljednike. Jedan od njih, Michael Hulton, rado bi bio ono što zna o porodičnojj prošlosti podijelio s istoričarima umjetnosti.
Pod čizmom nacionalsocijalista
Još prije nego što su došli na vlast, nacionalsocijalisti su, naime, činili sve kako bi jevrejskog ljubitelja umjetnosti ("Kunstjude") Flechtheima zaplašili i difamirali. Flechtheimov biograf Ottfried Dascher u svojoj knjizi opisuje kako su nacisti tako dugo sistematski maltretirali kolekcionara dok ovaj nije "skupio kofere i napustio Njemačku".
Pobjegao je u London gdje je bezuspješno pokušao napraviti karijeru kao trgovac umjetnina. Tamo je na kraju i umro 1937. godine - u siromaštvu.
U Njemačkoj je njegova supruga Betti pokušala spasiti što se spasiti da, ali i ona je postala žrtva nacionalsocijalističkog terora. Veče prije nego što je trebala biti deportovana u logor počinila je samoubistvo.
Čitava Flechtheimova imova raspršila se po svijetu - djelimično skrivena, djelimično prodana na crno za sitni novac. Mnoga djela su završila po privatnim zbirkama i njemačkim muzejima. Neka tamo još i danas vise. Za mnoga se sumnjalo da su dio mase "ukradenih umjetnina". Već godinama nasljednici jevrejskih kolekcionara traže, naime, od muzeja i galerija da rasvijetle porijeklo tih djela. Među njima su i Flechtheimovi nasljednici.
Legalni i ilegalni posjednici
Nakon "Washingtonske deklaracije" iz 1998. godine, kojom su se muzeji moralno obavezali na to, smatralo se pitanjem časti da se na ovakve pregovore pristane. Na dobrovoljnoj osnovi. Ali samo je malo muzeja bilo stvarno kooperativno i doista se potrudilo istražiti porijeklo spornih djela.
Oni su u brojnim slučajevima uspjeli i razjasniti da se ne radi o u ratu ukradenim umjetninama. Mnogi drugi muzeji su pak ustanovili da nisu legalni posjednici dijelom i milione vrijednih djela. I počeli su pregovarati s Flechtheimovim nasljednicima. Tako je bonnski Kunstmuseum mogao zadržati platno Paula Adolfa Seehausa za kojega se ispostavilo da je neosporno pripadalo Flechtheimu, nakon što su njegovi nasljednici adekvatno obeštećeni. Kölnski muzej Ludwig pak nije bio tako kooperativan i nakon oštrog natezanja je u junu 2013. morao nasljednicima vratiti jednu sliku Oskara Kokoschke. Još 12 slučajeva je neriješeno.
Nasljednici nepoželjni
Ti sporni i neriješeni slučajevi bacaju tamnu sjenu i na ambiciozni muzejski projekt. Jer upravo muzeji koji su u njih upleteni vode glavnu riječ a da nisu ni pitali Flechtheimove nasljednike bi li i oni u njemu učestvovali. Logično je stoga da su oni sada ogorčeni. Tako se ni 67-godišnji nećak, Britanac Michael Hulton, nije odazvao pozivu da prisustvuje službenom startu projekta.
Flechtheimovi nasljednici kritikuju projekt i zbog toga što smatraju kako on stvara utisak da jevrejskom kolekcionaru, uprkos tome što je difamiran, proganjan i što mu je ukradena imovina, u inostranstvu nije išlo tako loše. Prešućuje se, tvrde oni, i kako su se navodni prijatelji bračnog para Flechtheim, kojima su mnoga djela bila povjerena na čuvanje, prema njima odnosili: oni su se na njima besramno obogatili.
Stoga su u srijedu (9.10.) kada je ponosno predstavljen i službeno pokrenut projekt "Alfred Flechtheim.com/Trgovac umjetninama avangarde" u düsseldorfskom Muzeju umjetnosti, samo nekoliko ulica dalje Flechtheimovi potomci predstavili vlastitu web-stranicu alfredflechtheim.org koja pokazuje njihovo viđenje sudbine kolekcionara.