PRIJEDOR - Uspjeh Ministarstva prosvjete i kulture zavisi od uspjeha kulture unutar društva. Ako ne radi kako treba jedno udružnje likovnih umjetnika ili udruženje književnika, ako nismo zastupljeni na sajmovima knjiga, ako nemamo snimljen nijedan film, šta onda radi to ministarstvo? Onda ono nije uradilo ništa, rekao je za "Nezavisne" akademik Milivoje Unković. Njegovi radovi iz ciklusa "Sudbina kao povod" trenutno su izloženi u prijedorskoj "Galeriji 96", a tamošnja publika izložbu može da vidi do 16. novembra.
NN: Koliko je sudbinsko i biografsko neophodno za umjetničko djelo?
UNKOVIĆ: Sama izložba, koja je trenutno u Prijedoru, u "Galeriji 96", na neki način je dio tog ciklusa, koji traje dvadeset godina. Kada je u pitanju umjetnost, mislim da je na neki način kroz svakog autora prožeto to sudbinsko i biografsko naslonjeno na njegovo shvatanje o životu i o filozofiji života. Sve ostalo se uvijek mora protkati, bez obzira na to da li se radi o slikarstvu, književnosti, muzici, autor mora da preživi i doživi svaki segment koji je njemu bitan. Praktično je nezamislivo bez onog unutrašnjeg doživljaja i senzibiliteta nešto ozbiljno i bitno stvarati. Koliko je to moguće čovjek uvijek treba da dođe do onog univerzalnog kulturološkog koda, koji mu može dešifrovati njegov lični stav o vremenu u kom traje, pomoću onog što je saznao iz prethodnih istorijskih tokova. A naravno, sva djela u zavisnosti od njihove vrijednosti mogu da futuristički djeluju i ako izbore svoj status da opstanu u vremenu i prostoru.
NN: Koji su faktori koji određuju taj opstanak i na koji način djelo kasnije eventualno biva uzdignuto u visine remek-djela?
UNKOVIĆ: Između onog što možemo definisati kao korektno, kao dobro i onih djela koja definišemo kao remek-djela, čovjek mora da ima malo i sreće, kao u sportu. Sportista isto tako trenira godinama. Sto puta je na treningu preskočio određenu visinu da bi postigao svjetski rekord, ali kada dođe na Olimpijske igre to mu se ne desi, ili mu se pak desi obrnuto. Pored darovitosti, upornog rada i svega ostalog, čovjek mora da ima sreću da dođe do unutrašnje sinteze, do njegovog kreativnog i intelektualnog potencijala, da mu se dese ta remek-djela. Njih je, naravno, nemoguće napraviti s mišlju "idem u atelje da napravim remek-djelo", bez obzira na to o kome se radi. Sva su remek-djela nastala spontano kroz uporan proces rada i mislim da je smisao umjetnosti na neki način traženje toga. Ko uspije da pronađe grumenje zlata u moru jalovine mislim da pripada onim srećnicima koji definišu svoju epohu, a ljudski se baviti i stremiti tome.
NN: Mnoge Vaše skulpture su izložene u javnom prostoru. Kakav odnos kao prolaznik imate prema tim svojim djelima?
UNKOVIĆ: Pripadam onim autorima koji uvijek imaju postavljen znak pitanja nad svakim djelom. Naravno, kada se ono završi, završio je dijalog umjetnika s njim, ali u kasnijim susretima sa djelom postoji moj kritički osvrt. Gdje bi moglo još nešto da se uradi i da li je ta forma mogla pretrpjeti još neke izmjene, itd. To je potpuno logično i to je onaj dio motorike samog autora koji tjera na rad, na istraživanje, na traženje novih mogućnosti, bez obzira na to da li se radi o istom ciklusu. Svaka od tih skulputura u svojoj krajnjoj formi ima toliko bitnih razlika, ali opet su sve skupa na neki način povezane, da bi se mogle prepisati jednom rukopisu.
NN: Kada ste doselili u Banjaluku govorili ste da ovaj grad u najkraćem vremenskom roku može postati jedan od novih kulturnih centra na mapi Evrope. Kakvo je danas Vaše mišljenje povodom toga?
UNKOVIĆ: Ja i dalje imam mišljenje da Banjaluka ima sve predispozicije da bude jedan centar srpskog kulturnog prostora i bitan kulturni centar na mapi Evrope. Da li će ovaj grad iskoristiti tu šansu to, naravno, zavisi od više faktora, a jedan od najbitnijih je kreativni potencijal. Od tog potencijala zavisi ishod u ekonomskom i kulturološkom odnosu uklapanja u svjetske tokove. Kada kažem svjetske tokove, tu ne mislim da se trudimo da se uklapamo u globalistički koncept. Neprimjereno je da kulturi bilo ko navlači uniforme, bilo čije i bilo kakve. Svi se zaklinjemo da je ljepota kulture u razlikama. To u suštini i jeste. Međutim, svi koncepti su pravili od tih razlika kamen spoticanja, prema konfliktu, prema nerazumijevanju.
NN: Mimo globalističke slike, kakva je naša svijest o sopstvenoj kulturi?
UNKOVIĆ: Nažalost, što se tiče stanja kod nas, dovoljno je samo pogledati Zakon o kulturi. Vidite da je on toliko nestručan, nedefinisan, da toliko potire stvari da jedna birokratija zatvara prostor mladim ljudima da bi oni mogli lakše da govore o svom djelu. Svugdje u svijetu postoji status slobodnog umjetnika, bio to likovni umjetnik, književnik ili neki treći. Kod nas u zakonu postoji, u praksi ne postoji. Sve te oblasti takođe imaju udruženja, a kod nas nijedno udruženje ne funkcioniše. Mi imamo na papiru udruženje likovnih umjetnika koje ne postoji. U svemu tome je društvo u manjkavosti za mnoštvo izložbi, za mnoštvo novih knjiga, imate jednu izdavačku djelatnost koja je ruinirana. To je opet problem nestručnosti ljudi. Uzmimo za primjer Ministarstvo prosvjete i kulture. Njihov uspjeh zavisi od uspjeha kulture unutar društva. Ako ne radi kako treba jedno udružnje likovnih umjetnika ili udruženje književnika, ako nismo zastupljeni na sajmovima knjiga, ako nemamo snimljen nijedan film, šta onda radi to ministarstvo? Onda ono nije uradilo ništa. Ministarstvo nije tu kao institucija Vlade, koja dobija određeni godišnji budžet, kakav-takav, da ih neko vuče za rukav da mu udijele dinar. Ono mora da ima svoju koncepciju, kratkoročnu i dugoročnu, razvoja kulture kao oblasti, isto kao Ministarstvo poljoprivrede, koje planira koliko će parcela zasijati.
NN: Da li su finansije jedini krivac za takvo stanje stvari?
UNKOVIĆ: Usudio bih se reći da tu nisu u pitanju čak ni pare, u pitnju je neznanje. Nama je bilo koje dešavanje kamen spoticanja. Neću da ulazim u detalje tehničke prirode, ali sjetimo se samo koliko je halabuke dignuto oko jednog Andrićgrada. Prije svega od poslanika, lokalista, koji nisu shvatili, a to se nije desilo ni u Evropi, da je na jednu lokaciju u fazi građenja temelja dolazilo da vidi 50.000 ljudi. Zamislite samo, ako je 50.000 kafa popijeno koliku imate ekonomsku računicu, da ne pričamo dalje.
Biografija:
Akademik Milivoje Unković rođen je 1944. godine u Nevesinju, a Akademiju likovnih umjetnosti i postdiplomske studije završio je u Beogradu. Od 1974. do 1992. bio je docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu na predmetu slikarstvo, te predavao u zvanju vanrednog, a potom i redovnog profesora. Od 1992. do 2011. živio je u Njemačkoj, da bi 2011. kao stalno mjesto boravka izabrao Banjaluku. Danas njegova skulptura "Drvo života" ispred RTV doma krasi javni prostor ovog grada, tu je i sulptura "Cvet", koja se nalazi u dvorištu Ambasade Srbije, a njegovi radovi iz ove oblasti krase i park u Slatini. Godine 2012. primljen je za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske, prvog iz oblasti likovne umjetnosti. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada za svoje stvaralaštvo. Dosad je imao 35 samostalnih i 400 grupnih izložbi na svim kontinentima osim Južne Amerike i Australije.