Slobodan Vidović, akademski slikar i likovni urednik u Kulturnom centru Banski dvor, upravo u ovoj instituciji na drugom spratu, u Salonu Svetislava Tise Milosavljevića, prošle sedmice otvorio je samostalnu izložbu "Vertical Painting & High Definition".
"Oni koji posjete izložbu vidjeće da su slike podijeljene po sobama. Svaka soba ima svoju priču, a opet svih sedam soba pripadaju jednoj cjelini. Tehnika je kombinovana, ulje na platnu prevladava, tu je i print i sprej itd, ali ulje sa varijacijama drži cijelu priču. Tu je dvadesetak slika, zajedno sa radovima manjeg formata", rekao je Vidović, čiju izložbu publika ima priliku da pogleda do 22. marta. Više o ovoj postavci i o likovnoj sceni kod nas govorio je za "Nezavisne".
NN: Izložba "Vertical Painting & High Definition" je svojevrsni nastavak dvije izložbe sličnog naziva u Beogradu i Sarajevu. U čemu je razlika ove postavke u odnosu na prethodne dvije?
VIDOVIĆ: Razlika između ove i, recimo, te prve izložbe u Beogradu je ogromna. Prva izložba se sastojala iz bukvalno pet slika koje su minimalistički urađene, kao što je na ovoj izložbi postavljena prva soba, gdje ste vidjeli sive slike. Ove su bile sa crnim linijama sa strane, potpuno minimalno. Jerko Ješo Denegri je radio tu izložbu u Domu omladine. Tri slike je postavio na desni zid i dvije na lijevi, a čeoni je neočekivano izbjegao. Slike su poslije otišle kod kolekcionara, ali nikada ih nisam raspario. Ostao je taj paket, a ja sam dalje radio nadogradnju, kako je Nikola Šuica to nazvao "high definition". Nastajale su razne varijante i onda sam u izložbu uključio i manje formate koje sam radio za izložbu "Stanja". To su slike sa oznakama slova i brojeva. Tu su i printovi kombinovani sa uljem na platnu koji nisu bili ni na jednoj izložbi dosad. Riječ je o slikama "f-16", "f-22" i "Nosač aviona". Tu je i blok motora koji, takođe, nikada prije nije izlagan. Blok motora i "left", dio automobila, su, recimo, moji 3D nastavci za slike i jednostavno, sada je bila prilika da još jednom uradim i kompletiram ovu izložbu. Salon Svetislava Tise Milosavljevića mi se odlično namjestio, zato što ima sedam soba u kojima sam faktički napravio sedam situacija.
NN: Rekli ste da ste i ovaj put inspirisani mehanikom jer ste rasli u analogno doba. Možete li pojasniti?
VIDOVIĆ: Starije generacije znaju o čemu je riječ. Znaju šta je za nas bio strip, šta su za nas bile knjige, šta je za nas bio film, šta je za nas bila popularna kultura. Ja sam kao klinac, pogotovo u stripovima i filmovima, volio tehniku: mašine, avione, vozove, automobile, tako da pripadam analognoj generaciji. Rastao sam prije elektronske revolucije, tako da je to i na izložbi vidljivo. Teško da ćete kod nekog mladog umjetnika naći dijelove motora ili automobila.
NN: Posebno Vas interesuju dijelovi prevoznih sredstava koji više ne služe prvobitnoj svrsi?
VIDOVIĆ: Jeste, mada imam ja i bačve i razne druge stvari. U Sarajevu sam izlagao rad "Crna limuzina" koji se sastojao iz četiri zgužvane crne bačve. Kod mene prolazi i socijalna i politička konotacija, zavisi kako ko čita, ali ja prvenstveno idem na likovnost i dizajn, odnosno antidizajn. Recimo, to je dizajn vojne industrije istočnog bloka koja za većinu populacije danas ružno izgleda. To ponekad kombinujem i sa biljkama i ubacujem u pejzaž. Priroda tu zastarjelu tehniku polako osvaja i guta i oni se polako pretvaraju u floru. Na podsvjesnom nivou te slike zapravo govore o prolaznosti materije.
NN: Zanimljivo je da je slikarstvo uticalo na popularnu kulturu, a sada je obrnuto: popularna kultura utiče na slikarstvo.
VIDOVIĆ: Odlično je jer se te stvari prožimaju. Što bismo to odvajali? Mi živimo u duhu svog vremena. Danas je sasvim legitimno kada se mladi ljudi bave kompjuterskom animacijom. U digitalnom dobu to je otišlo predaleko. Na Venecijanskom bijenalu postoje paviljoni gdje je glavni zvuk i gdje nema "s" od slikarstva, ali ja sam ipak vjeran slici. Sve dok možemo reći da nas vještačka inteligencija nije potpuno preuzela, platno i boja za mene ostaju glavni, osnova.
NN: Da se vratimo na izložbu koja je postavljena u Salonu Svetislava Tise Milosavljevića u sedam soba. Izložbu možemo posmatrati kao cjelinu, ali svaka soba opet priča je za sebe. U vezi s tim, koliko je ovaj prostor zahvalan za izložbu i koliko Vam je uopšte stalo da slike komuniciraju sa prostorom na Vašim izložbama?
VIDOVIĆ: Bez obzira na to što radim u toj kući, u Banskom dvoru, sad razmišljam da sam tu imao prvu samostalnu izložbu u Malom salonu 2005. godine, potom veliku samostalnu izložbu u Velikom salonu 2009. godine i evo sad, nakon toliko godina, u Salonu Tise Milosavljevića. Taj salon je meni fenomenalan. Kada uđemo unutra vidimo pravu liniju, od hotela 'Bosna' do Palate predsjednika u više soba, zbog čega sam ja i pravio otvaranje izložbe u podne. Sigurno da bi duplo više publike bilo u sedam ili osam naveče, ali podnevno dnevno svjetlo u ovom salonu slike čini potpunim. Nevjerovatno je kako su se na otvaranju slike vidjele, sunce je bukvalno ulazilo u salon i tako nešto nikad ne vidimo naveče pod vještačkim svjetlom. Meni je tu zanimljiv i ritam soba i kako to uklopiti u jednu cjelinu.
NN: Vi ste u inostranstvu mnogo izlagali po privatnim galerijama. U Banjaluci ih je jako malo. Zbog čega?
VIDOVIĆ: Razlog je vjerovatno ekonomske prirode, jer galerija često ne može da opstaje samo od prodaje slika i svog rada. Zato ja apelujem na ljude koji se bave biznisom da pokušaju sa gradskim i republičkim vlastima da naprave dogovor kako bi započeo trend otvaranja galerija. Ključ je zapravo na vlastima koje bi trebalo da donesu neke zakone, da galerije koje nisu komercijalne i prave kvalitetan umjetnički program, iza kojih stoji umjetnički savjet i konkurs, da dobiju određene povlastice i da ih podržimo na taj način što ćemo im dati ili prostor ili obezbijediti troškove komunalija itd.
NN: Šta je sa već postojećim galerijama?
VIDOVIĆ: Imamo Galeriju plus, koja pripada Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske, koja je državna i u kojoj se povremeno dogodi izložba i tu je nekoliko privatnih galerija koje ne računam, jer one su potpuno komercijalne. Mi tamo nemamo prostor za izlaganje. Evo, recimo, kuriozitet, Banski dvor ima ogroman broj prijava za izložbe, to se više ne može izbrojati, što znači da ljudi rade. Kolega Miljan Vuković iz Kulturnog centra Trebinje mi je rekao da oni imaju 130 prijava za izložbe na godišnjem konkursu, a mogu da naprave samo sedam ili osam izložbi. Dakle, mi imamo ljude koji stvaraju, imamo dvije Akademije umjetnosti u Republici Srpskoj iz kojih svake godine izlaze novi akademski slikari, imamo profesionalce, ali nemamo kapacitet, nemaju ljudi gdje da izlažu. Privatne galerije održavaju scenu živom. Mi ih nemamo, a u Beogradu su one doživjele procvat.
NN: U Beogradu ćete ove godine imati dvije izložbe?
VIDOVIĆ: Da, imaću izložbu novih radova "Air baza Željava, Bihać". Izložba će biti premijerno u beogradskoj galeriji "X vitamin". To će biti u septembru i još jedan manji projekat sa kolegama Dragom Vejinovićem i Aleksandrom Miloševićem. Zajedničku izložbu nas trojica radimo u Galeriji "Sanjaj" Sanje Janković i Neleta Karajlića. Radni nazivi izložbe su "Krajišnici gdje ćemo na prelo", "Neki novi svijet" ili "Ne znam, pričaćemo". Odlučićemo se za jedan od tih naziva, to se još kuha i peče, a otvaranje te izložbe je zakazano za oktobar ili novembar. To su sve potpuno novi radovi. I još da napomenem da će kustos izložbe "Air baza Željava, Bihać" biti Mladen Banjac, kolega iz Banjaluke.