Nakon što je belgijski online list LeVif.be objavio članak "Rubens kao tajni agent", gotovo svi vodeći svjetski mediji, pa i naši, prenijeli su ovaj članak o čuvenom slikaru.
Ono što čudi jeste da je to uradila i žuta štampa koja, osim estradnih, zaobilazi umjetnike u širokom luku. Naravno, kolege željne senzacije velikim slovima objelodanile su duplu tajnu: "Tajna je otkrivena, Rubens je bio slikar i tajni agent". Međutim, ako zavirimo u bilo koju enciklopediju, pa i onu najdostupniju naslovljenu kao Vikipedija, otkrićemo da tajne nema - Peter Paul Rubens bio je javni agent, odnosno diplomata.
"U periodu od 1629. do 1630. godine Rubens je išao u misiju u Španiju u ime Infante Izabele. U Engleskoj ga je kralj Čarls srdačno primio. Kao uglednom građaninu često su mu povjeravane diplomatske misije u Parizu i Londonu…", podaci su iz Rubensovih diplomatskih misija poznati i dostupni široj javnosti kako za vrijeme njegovog života, tako i danas.
Ovo je jedinstvena prilika da se podsjetimo na još neke umjetnike koji su se diplomatijom bavili javno, možda baš iz razloga da to ne bi izgledalo tajno. Iako zvuči kao spoj nespojivog, umjetnika u diplomatiji i obrnuto bilo je i ima na pretek, jer kako bolje komuniciraju dva naroda osim preko kulture i diplomatije.
"A za šta onda da se borimo", rečenica je koju je navodno britanski premijer Vinston Čerčil rekao svom ministru odbrane nakon što mu je ovaj predložio da budžet za kulturu preusmjere u vojnu kasu. Legenda kaže da je to bilo u kriznim momentima Drugog svjetskog rata kada su na London padale zloglasne njemačke V2 bombe, ali Čerčilovi biografi negirali su da je on to ikad rekao. Bilo kako bilo, iako dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Čerčil je u istoriji ostao upamćen kao umjetnik u sjeni diplomate. S druge strane, diplomatom u sjeni umjetnika možemo da nazovemo jednog drugog nobelovca - Ivu Andrića. Nakon što je između dva svjetska rata primljen u Srpsku akademiju nauka i umjetnosti, Andrić je radio u konzulatima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Marselju i Parizu. Karijera ga je dalje vodila u poslanstvo u Madrid, potom u Ženevu, da bi 1939. godine u jeku Hitlerove vladavine bio postavljen za opunomoćenog ministra Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić će se u zemlju vratiti 7. aprila 1941. godine, dan nakon bombardovanja Beograda i zahvaljujući tome što ga Nijemci nisu dirali, tj. zahvaljujući njegovoj diplomatskoj karijeri, od tog perioda do oslobođenja 1945. napisaće čuvene romane: "Travnička hronika", "Na Drini ćuprija" i "Gospođica".
Za razliku od Andrića, njegovom literarnom sabratu Milošu Crnjanskom diplomatska karijera i nije baš toliko dobrog donijela. Crnjanski je u knjizi "Embehade" pisao kako mu skraćenica Kraljevine za koju je radio SHS liči na SOS, odnosno na poziv u pomoć. Iz vremena službovanja u Njemačkoj ostao je sačuvan čak i intervju Miloša Crnjanskog s Adolfom Hitlerom. Kako je Kraljevina slala Crnjanskog u diplomatske misije u inostranstvo, tako ga je i Titova, socijalistička Jugoslavija poslala u izgnanstvo u London. Navodno, 1961. godine nakon što se vratio iz Stokholma sa dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću, Josip Broz Tito je rekao da od zahvalne države pita šta god poželi. Andrić je poželio da se Crnjanski vrati u zemlju, što je učinjeno tek nekoliko godina poslije.
Slučaj Crnjanskog i Andrića nije izdvojen, diplomatske karijere ostvarili su mnogi naši čuveni književnici od Njegoša, preko Dučića i Rakića, do živućih Svetislava Basare i Dušana Kovačevića.
Iz tih karijera ostale su čuvene priče poput one kad je Njegoš otišao kod ruskog cara da moli oružje za Crnogorce koji su ratovali sa Turcima. Tada je na komplimente kako je naočit i visok, crnogorski vladika odgovorio Nikolaju Prvom: "Samo je Bog veći od ruskog cara". Takva sposobnost u diplomatiji, naravno, učinila je da Njegoš i Crnogorci oružje dobiju bez ikakvih problema. Slično tom dobitku, čuvena je i priča kako je zgrada današnje Ambasade Srbije u Budimpešti pripala Srbima. Iako je istoričari uzimaju sa rezervom, do danas niko nije negirao priču da je spomenutu zgradu zahvaljujući zavodničkim sposobnostima diplomata i pjesnik Jovan Dučić dobio na poklon od jedne bogate mađarske dame.