Pošto sam dobio "srpsku nacionalnu penziju", red je da bude utrošena na mlade srpske umetnike kojima može da bude od velike koristi, kaže akademik Vladimir Veličković, umetnik koji se nalazi u samoj eliti evropske likovne umetnosti.
On je svoju nacionalnu penziju već treću godinu zaredom ustupio za nagradu najuspješnijim mladim stvaraocima u Srbiji. Konkurs za crtež beogradska Galerija "Haos", čiji koncept jeste negovanje tog medija, organizuje od 22. novembra do 4. decembra, u saradnji sa našim i francuskim uvaženim akademikom Vladimirom Veličkovićem. Komisija u sastavu: likovni kritičar dr Irina Subotić, akademik Dušan Otašević, slikar, vajar Mrđan Bajić, kustos Borka Božović i akademik Veličković iz čijeg fonda se nagrada dodeljuje, odlučivaće o tome ko zaslužuje termin u narednoj izlagačkoj godini "Haosa", a dobiće i primamljivi novčani iznos.
NN: Mislite li da je mladima važniji novac ili samostalna izložba u renomiranom galerijskom prostoru ili ipak, ne ide jedno bez drugog, i novac i izložba?
VELIČKOVIĆ: Izložba je važna profesionalno, ona je datum u biografiji, eventualna medijska informacija koja povlači za sobom komentare i kritike, a oni čine deo buduće bibliografije. Novčani deo nagrade igra itekako bitnu ulogu, jer je reč o mladima do 40 godina, uglavnom u materijalnim teškoćama.
NN: Na koji način je ta subvencija po Vama pravilno utrošena i znaju li to umetnici da cene?
VELIČKOVIĆ: Nagrada se daje za rezultat jednog rada koji je i obećanje da će biti još bolji. Drugim rečima, ona nagrađuje rezultat je, ujedno i podsticaj za dalji rad. To je namera ove nagrade i nadam se da (je) će odgovor na nju biti adekvatan. I biti cenjen.
NN: Inicirali ste jedan ovako važan konkurs, ustupili svoju nacionalnu penziju mladim ljudima, odabrali galeriju "Haos" da ugosti projekat... Recite nam razloge ovakvih Vaših izbora?
VELIČKOVIĆ: Kada mi je dodeljena nacionalna penzija, istog trenutka sam rešio da osnujem fond koji bi promovisao crtež kao bitni elemenat svakog likovnog stvaranja. Rešio sam da taj fond bude namenjen mladima i evo navršava se druga godina od njegovog postojanja, nalazimo se u trećoj, na moje veliko zadovoljstvo. Broj onih koji su konkurisali, i prvi i drugi put, premašio je 220 kandidata što me je prijatno iznenadilo i uverilo da sam pravilno postupio.
NN: Koji je dobitni modus pobedničkog crteža? Koja je to osobenost koja ih je izdvojila i koja Vam se dojmila u radu dosadašnjih laureata?
VELIČKOVIĆ: Originalnost pristupa crtežu, sasvim ličan rukopis koji ih je izdvojio od ostalih kandidata. Na svim konkursima ove vrste, kada se valja odlučiti između tolikog broja autora, mogu se provući i izvesne "nepravde", ali činjenica da se žiri i prvi i drugi put jednoglasno odlučio za nagrađene kandidate, govori da je izbor bio pravedan.
NN: Posle toliko pregledanih radova koji su pristizali u prethodne dve godine, šta je ono što odmah odbacujete i što Vam se nikako ne dopada u likovnom rukopisu mladih ljudi sa beogradske čaršije?
VELIČKOVIĆ: Pored pomenute originalnosti, zahteva se izvesna zrelost, atraktivnost sadržaja, tehnika i zanat vladanja crtežom... Striktno poštovanje pravila - koje eliminiše broj onih koji ta pravila ne poštuju.
NN: Da li ste razmišljali o tome da regionalno proširite konkurs, te da učestvuju i umetnici sa bivših prostora Jugoslavije?
VELIČKOVIĆ: Budući da je broj kandidata tako veliki, nisam pomišljao na regionalno (ex jugoslovensko) proširivanje konkursa. Pošto je to "srpska nacionalna penzija", utrošimo je na mlade srpske umetnike kojima može da bude od velike koristi.
NN: Na ovogodišnjem 51. po redu "Oktobarskom salonu" je predstavljeno 18 autora i 35 radova realizovanih u video-tehnici, a od toga su samo tri domaća imena, a ostalih 15 su stranci. Kako to objašnjavate? Zašto nismo dobili presek domaćih tendencija? Da li naši autori i kustosi jednostavno proces redefinisanja vizuelne umetnosti ne vide na taj način, već drugačije?
VELIČKOVIĆ: Nisam bio u mogućnosti da vidim ovaj poslednji "Oktobarski salon", ali mi se čini da je poslednjih godina postavljen na potpuno pogrešne osnove, zanemarujući domaću likovnu scenu kojoj bi itekako bio potreban makar i mali prodor u svet koji ona zaslužuje i očekuje. Umesto "uvoza" stranih selektora koji, predpostavljam, ne znaju o čemu se radi kada su u pitanju naši umetnici, mislim da bi trebalo da se pozovu direktori muzeja, kustosi, komesari izložbi, kritičari, pa i galeristi, koji bi dobili pravu sliku naše likovne situacije, s "pozitivnim posledicama", i da ta manifestacija bude njen najbolji moguće odraz u ovom trenutku. A "materijala" ima, to znam. I da se ne nađemo u inferiornom, da ne kažem iskompleksiranom odnosu 18: 3, kao što je to ovoga puta bio slučaj.
Biografija
Vladimir Veličković je rođen 11. avgusta 1935. godine u Beogradu i jedan je od najeminentnijih srpskih slikara. Završio je Arhitektonski fakultet u Beogradu. Od 1962. do 1963. godine bio je saradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića u Zagrebu. Seli se u Pariz 1966. godine. Za profesora na "Ecole Nationale Superieure des Beaux Arts" u Parizu je izabran 1983. godine i na tom mjestu ostaje do 2000. godine. Za člana Srpske akademije nauka i umjetnosti izabran je 1985. godine. Odlikovan je najvišim francuskim priznanjem iz oblasti kulture i umjetnosti, "Commandeur dans l'ordre des Arts et des Lettres". Izložbe priređuje od 1951. godine. Izlagao je u većem broju zemalja Evrope i Amerike.
Izabran je 7. decembra 2005. za člana francuske Akademije lijepih umjetnosti u odjeljenju za Slikarstvo. Jedan je od deset akademika ovog odjeljenja, koja ima istoriju dugu dva vijeka. Prvi je Srbin član ove Akademije, dok je u srodnoj Francuskoj akademiji nauka za dopisnog člana izabran akademik Ivan Džaja, 1956. godine.
U aprilu 2007, Veličković je odlikovan francuskim Ordenom viteza legije časti.