Istraživanje britanskih naučnika pokazalo je zaprepašćujuće rezultate koji su otkrili da su slonovi, pored toga što su inteligentni, i veoma osjećajni.
Poput ljudi, slonovi pridaju veliki značaj uginulim članovima svog krda. Oni su izuzetno socijalne i inteligentne životinje, a njihovo pamćenje je odlično.
Slonovi su već odavno ušli u brojne narodne izreke, pa se kaže da neko ima "slonovsko pamćenje", da je nespretan poput "slona u staklarskoj radnji" i slično. Međutim, najnovije istraživanje pokazuje da slonovi imaju još jednu gotovo nevjerovatnu osobinu - nisu nimalo tromi kada su u pitanju njihova inteligencija ili osjećanja.
Istraživanje je rezultat afričko-britanske saradnje, u kome su učestvovali Sintija Mos iz kenijske Amboselijeve zadužbine za slonove te Karen Mekomb i Lusi Bejker sa engleskog Univerziteta Saseks.
Tim istraživača dugi niz godina bio je svjedok brojnih slučejava kada su slonovi dolazili do kostiju ili leševa drugih slonova, pri čemu su postajali veoma tihi.
"Ako je riječ o cijeloj grupi slonova, svi oni odjednom utihnu, odnosi među njima su veoma napeti, a potom se polako približavaju leševima ili kostima i vrlo nježno ih dodiruju", svjedoči Mosova.
Ona dodaje da se, ukoliko se radi o očuvanom tijelu uginule životinje, slonovi obično koncentrišu na glavu, tačnije na donju vilicu, posebno kljove koje lagano udaraju.
Kada naiđu samo na ostatke kostiju, u najvećem broju slučajeva krenu da ih prevrću, potom uzmu jednu kost, nose je i uz nju provode izvjesno vrijeme.
Mosova kaže da je istraživački tim imao priliku da vidi i slonove koji u susretu sa još svježim lešom pokušavaju da ga zakopaju tako što iz šume donose palmino lišće i blato da bi ga njima prekrili.
Ona smatra da su slonovi izuzetno socijalne životinje i da su vrlo inteligentni, a njihovo pamćenje je fantastično, što ne čudi ako se ima u vidu da je mozak slona ogroman, zbog čega se pretpostavlja da slonovi mogu da zapamte izuzetno veliku količinu informacija.
Naučnici ističu da se uz izvjesnu dozu rezerve moglo reći da slonovi poznaju pojam smrti i tim povodom se prisjećaju upečatljivog događaja iz svog višegodišnjeg proučavanja ponašanja slonova.
Ekipa je jednu porodicu slonova pratila čak 14 godina. Jedan od članova je uginuo, a ostali su kasnije otišli iz tog područja u drugo, udaljeno oko 20 kilometara, ali su se poslije oko nedjelju dana vratili.
Mosova ukazuje da je zapanjujuća činjenica što oni pritom uopšte nisu morali da traže put do kostiju uginule ženke, odnosno da nimalo nisu lutali i išli su pravo do mjesta na kojem su se one nalazile.
Kada su došli do tih kostiju, počeli su da ih dodiruju i lagano prevrću, a potom su izvesno vrijeme stajali iznad hrpe kostiju.
"Nisam mogla da se otmem utisku da su tačno znali o kome je riječ, odnosno da je gubitak tog člana porodice za ostale članove predstavljao veliki gubitak", kazala je Mosova.