Pisala mi je jedna čitateljka i pitala kakve posljedice ima osoba koja je u dugogodišnjem (bračnom) odnosu bez ljubavi i ima seksualne odnose s partnerom jer mora „ispunjavati bračne dužnosti“. U tim odnosima ne uživa a osjeća i krivicu zbog nepostojanja seksualne i emotivne želje prema partneru.
Nažalost, kako piše Nataša Barolin Belić, seksualni terapeut i savjetnik za veze, takvih veza i brakova ima. Ljudi ostaju zajedno zbog različitih razloga i nakon što je ljubav već davno umrla. Ne mislim da je svaka takva veza ili brak loša.
Sigurna sam da postoje parovi koji osjećaju duboko poštovanje i odanost jedno prema drugome iako seksualnu ljubav i želju više ne osjećaju.
U istraživanjima možemo čitati i o parovima koji su zajedno a seksualne odnose imaju vrlo rijetko ili ih jedno s drugim, više uopšte i nemaju. Među takvim parovima sigurno ima ljudi koji su zadovoljni svojim životom i ne osjećaju da u takvoj vezi trpe. Međutim, o njima neću danas pisati. Oni su učinili svoj izbor koji poštujem, znaju zašto su zajedno, prepoznaju ljepotu u zajedničkom životu iako seksualna ljubav više ne živi s njima.
Danas razmišljam o svim onim ženama i muškarcima koje sam susrela ili upoznala, koji su u braku ili dugogodišnjem partnerstvu a koji su duboko nesrećni i nezadovoljni seksualnim odnosima u svojoj vezi/braku.
U ovom razmišljanju pomaže mi i susret sa ženom koja je došla na razgovor u savjetovalište i nakon razgovora i dogovora da ćemo se ponovo vidjeti, poslala mi je mail i obavijestila me da je ipak odlučila da neće dolaziti. Napisala je da ne osjeća snagu u sebi da se nosi sa svim problemima koje je spomenula na razgovoru i da će mi se javiti kasnije. Dosta je vremena od tada prošlo i nije se više javila.
Ona mi je pričala o svom braku i odnosu s mužem koji joj je bio jako težak. U braku je puno godina. Udala se jer je bila zaljubljena mada se često, kroz ove godine pitala je li je bila zaljubljena u svog muža ili u ideju da će se udati?
Ona i muž nisu nikada bili srodne duše, ali je osjećala da je on privlači i da želi da bude s njim. U seksu nije nikada „nešto uživala“ kako sama kaže, a nakon što su došla djeca, nije više uopšte uživala u seksu sa svojim mužem i imali su odnose samo kad bi on insistirao i kad bi ona osjetila grižu savest zbog stalnog izbjegavanja i odbijanja odnosa.
Kaže da je dobar otac i dobar čovjek. Njoj je problem što nikada nisu imali onu bliskost i intimnost koju je željela. Iz početka je pokušavala izgraditi takvu bliskost a s vremenom je odustala. Bilo joj je jednostavnije brinuti se za djecu i u tome dobijati emocionalno ispunjenje nego pokušavati da dobije od njega nježnost za kojom je čeznula. Nikada mu nije rekla šta bi u seksu željela niti šta joj ne odgovara u načinu kako vode ljubav.
On nije nikada pitao i tako je to išlo godinama.
Ispunjavali su svoje bračne dužnosti. Svaki put kada imaju seksualne odnose ona osjeća tugu i frustraciju, ljuta je na sebe što nije svih ovih godina pokušala nešto da promijeni, što nije bila otvorenija u izražavanju svojih seksuanih želja. Nije ga nikad pitala kako se on osjeća sa takvim seksualnim životom. Oni svoje seksualno nezadovoljstvo prećutkuju.
Vjerovatno je svako od vas upoznao par sa sličnom pričom. I svaka je ta priča, ma koliko različita bila, frustrirajuća. Kad dvoje ljudi imaju seksualne odnose jer moraju da ispunjavaju svoju bračnu dužnost, to ne zvuči kao veliko zadovoljstvo ni užitak, zar ne?
Da li je nedostatak bliskosti bio prije nego što je seks postao ispunjavanje bračne dužnosti ili je ispunjavanje bračne dužnosti istjeralo bliskost i intimnost?
I jedno i drugo je moguće.
Sigurno je da „ispunjavanje bračne dužnosti“ i uživanje u intimnosti i bliskosti ne idu ruku pod ruku. I šta god bilo prvo, ako nastavite i dalje da ispunjavate svoju bračnu dužnost, možete biti sigurni da će bliskosti i intimnosti biti sve manje i manje.
Važno je znati da je moguće učiniti promjene. Moguće je da svato sebi jasno i glasno prizna u kakvoj situaciji se nalazi: da li je zadovoljan/na seksualnim životom koji ima u svom braku; šta čini da to nezadovoljstvo promijeni; da li je spreman/na otvoreno razgovarati o seksualnosti u svom braku, ma koliko neugodan razgovor bio?
Rizik postoji. Možda ćete početi razgovarati i o nekim drugim stvarima s kojima niste zadovoljni, možda ćete početi jedno drugo da okrivljavate za situaciju u kojoj ste se našli, možda se bojite da bi takav razgovor doveo do razdvajanja ili razlaza?
Moguće je ili bolje reći skoro pa je sigurno da će otvoren razgovor o nazadovoljstvu seksualnim životom biti težak i bolan za oboje. Međutim, koja je alternativa? Ostati nezadovoljni i dalje? Tražiti seksualni užitak izvan braka?
Uvjeravati sebe da vam to više nije ni važno? Za mene nema boljeg izbora od otvorenog razgovora. Svakako, sam razgovor nije garancija da će biti bolje ali barem je odraz nemirenja s postojećim stanjem.