Mark Tven je rekao da je ljubavno pismo najiskreniji i najslobodniji proizvod ljudskog uma, a svjedoci smo da danas ljubavna pisma totalno izumiru.
"Pisac takvog pisma ima bezgraničnu slobodu izraza, a bez straha da će to pročitati neko neželjen", kazao je Tven.
Danas ne možemo, a da se ne zapitamo zašto je "institut" ljubavnog pisma gotovo zamro. Odgovor bi trebalo početi tražiti od činjenice da uopšte sve rjeđe pišemo pisma. Gotovo da se više niko ne prepušta tom ritualu iz prošlih vremena kada su tu telefon, mobilni telefon, e-mail, SMS i ko zna šta nas još čeka, jer tehnologija nikad ne staje.
A elektronska pošta, ipak, nije isto što i papir u zapečaćenoj omotnici. Nikad ne znate ko će je pronaći i odnekud "iskopati", čak ako je i pošiljalac i primalac izbrišu.
Ali, jesmo li izgubili smisao za sentimentalna pisma u bilo kom obliku? Sigurno nismo sasvim, ali vremena se nepovratno mijenjaju. Živi se brzo, pa više niko ne želi nadugačko pisati pismo, čekati danima da stigne i onda još danima da dođe odgovor, a SMS-om sve traje nekoliko minuta.
"Rečenica ljubavnog diskursa postala je previše prepoznatljiva, dakle patetična", smatra književnik Veselin Gatalo.
On dodaje da su klišei umrli s pojavom trenutne komunikacije, a da je elemenat iščekivanja poziva ili pisma nestao.
"To je stvar koja izumire poput fiksne telefonije i telegrafa. I dobro je što je tako, jer svijetu je dosta glumatanja, poza baroknog izražavanja i ofucane patetike. To ne znači da su osjećaji nestali, samo su prešli u drugi diskurs i formu i često se skrivaju i time postaju još vidljiviji", kaže Gatalo.
Ovaj književnik smatra da klasično ljubavno pismo odbija normalnog savremenog čovjeka.
"Kad pročita ljubavno pismo, savremeni čovjek napravi grimasu prezira, skoro pa gađenja i više mu ni seks ne pada na pamet", mišljenje je Gatala.
Banjalučka književnica Aleksandra Čvorović objašnjava da se gubi čar pisanja ljubavnih pisama jer se mijenja stil života, tempo se ubrzava, a tehnologija nas sve više obuzima. Prema njenim riječima, ljudi i dalje imaju istu potrebu da govore o emocijama samo to sada rade na drugačiji način.
Čvorovićeva kaže da njoj kao umjetnici nije teško izraziti svoje najtananije ljubavne emocije kroz poeziju i da je poezija možda najsavršeniji način da se o tome govori.
"Dakle, uvijek sam ih pisala i pisaću ih, jer za mene je to najljepši način da iskažem ljubav, a osobe kojima su posvećene obično se lako prepoznaju u njima. Nekad ih ispišem rukom i poklonim na papiru. Pisala sam nekad i ljubavna pisma, od kojih su neka integrisana u moje priče. To je bilo prije mejlova i mobilnih telefona još dok sam bila jako mlada djevojka, ali takođe moram spomenuti i da sam ih dobijala", rekla je Čvorovićeva.
Ona dodaje da neka od njih i danas čuva, te da su to lijepe uspomene koje su dio njene prošlosti, odrastanja i sazrijevanja.
"Iskrena i čista emocija se lako prepozna i osjeti, pa meni nije važno da li je to u vidu konkretnog pisma, poruke na mobilnom ili na neki drugi način, važno je pokazati ljubav drugim ljudima, govoriti i pisati o njoj. Na taj način ovaj svijet postaje jedno ljepše mjesto. Sada najviše volim da o ljubavi govorim usmeno dok gledam osobu u oči, to je neprocjenjiv trenutak", zaključila je Čvorovićeva.
Književnik Ranko Pavlović kaže da nema više ni serenada pod prozorom voljene dragane, pa nema ni klasičnih ljubavnih pisama.
"Danas zaljubljene djevojke i još zaljubljeniji mladići, mada to pokušavaju da prikriju, umjesto poštarevog dolaska, čekaju znak s mobilnog da je stigla SMS poruka ili otvaraju elektronsku poštu, da provjere koliko im voljena osoba otvara svoje srce", rekao je Pavlović.
Napomenuo je da bi bilo smiješno da su Puškin i Balzak, na primjer, svojim draganama slali poruke poput onih koje danas stižu na mobilni telefon. "Možda bi isto tako danas bilo smiješno da neko uzme desetak namirisanih rozikastih listova fine hartije, pa da umoči pero u ljubičasto mastilo i krasnopisom započne: Draga moja jedina i najvoljenija... Dakle, sve u svoje vrijeme i sve primjereno vremenu u kome živimo", naveo je on.
Pavlović kaže da nije siguran da li je pisao ljubavna pisma, ali je pisao pjesme, pa ako je neko u njima mogao da prepozna poruku, to se moglo shvatiti i kao ljubavno pismo.
"Danas uglavnom šaljem mejlove, a poštom samo nove knjige s posvetama. A te posvete, kao u književnosti, zanimljivije je da se i u pismima ponešto doslućuje", zaključio je Pavlović.
Da su žene uvijek sentimentalnije dokazala je i pjesnikinja, novinarka i književna kritičarka iz Sarajeva Adisa Bašić, koja kaže da je pisati ljubavno pismo predivno, kao i da je nedavno napisala jedno.
"Vrlo rado pišem, posebno u nekim prijatnim hotelima, gdje me zatekne neki lijep papir za pisanje, a naravno udaljenost od kuće potiče na to. Mislim da zapravo ljubavno pismo nije izumrlo, nego da je poprimilo različite oblike i da bi ga se moglo naći u mnoštvu mejlova i SMS-ova koje ljudi svakodnevno razmjenjuju", smatra Bašićeva.
Poruke
Književnik Ranko Pavlović kaže da se i danas pišu ljubavna pisma, ali uglavom malim slovima, i to onim bez dijakritičkih znakova, svedena na jednu rečenicu.
Pavlović kaže da su neke od poruka: "Ne mogu bez tebe, čekam te u našem kafiću, pozzzz". Ili: "Umirem od dosade, ne mogu bez tebe, prekidaj vikend i vraćaj se, ljuuuub"... Ili čak i ovako: "Poslao bih ti noćas stotinu poruka da te volim, ali nemam kredita na mobilnom, uplati mi dvije marke".