Može li se zaljubljenost u lika iz video-igre smatrati prevarom? Džema Najs, savjetnica za seksualne i partnerske odnose s platforme Erobella, objasnila je zašto neki igrači razvijaju snažna osjećanja prema virtuelnim likovima i kako to može uticati na njihove stvarne veze, piše UNILAD.
Prema njenim riječima, takva emocionalna povezanost češća je nego što mnogi misle. Međutim, smatra li se ona prevarom, zavisi od granica koje su partneri postavili u svojoj vezi.
"Granice se razlikuju od veze do veze. Nekima smeta gledanje pornografije, dok je drugima najvažnije da partner ne spava s drugim osobama bez njihovog znanja. Sve zavisi od pojedinaca i njihovog odnosa", objašnjava Najs.
"Ako partneri nisu razgovarali o tome šta za njih predstavlja prevaru, teško je reći da li je neko prešao granicu. Međutim, ako su se dogovorili da su neprihvatljivi odnosi s drugima koji uključuju emocionalnu, psihološku ili seksualnu bliskost, onda bi i ovakva povezanost mogla predstavljati problem", dodaje, prenosi Index.hr.
Zašto se igrači vezuju za virtuelne likove?
Najs objašnjava da nije neobično razviti osjećanja prema liku iz video-igre. Mnogi su likovi osmišljeni tako da budu privlačni, zanimljivi i simpatični, zbog čega se igrači s njima lako povezuju.
"S vremenom upoznajemo njihove osobine, način na koji hodaju, govore i reaguju u različitim situacijama. Slično je kao kada upoznajemo nekoga u stvarnom životu. Prirodno težimo bliskosti, ljubavi i osjećaju sigurnosti, a likovi iz video-igara mogu nam pružiti privid svega toga", objašnjava. Dodaje da se igrači često toliko užive u priču da počnu osjećati kao da s virtuelnim likovima imaju stvaran odnos.
Interakcija stvara još snažniju povezanost
Za razliku od filmova i televizijskih serija, u kojima gledaoci samo prate radnju, video-igre omogućavaju igračima da aktivno učestvuju u životima likova. Mogu donositi odluke koje utiču na njihovu sudbinu, razgovarati s njima i usmjeravati njihove postupke. To je posebno izraženo u RPG igrama, odnosno igrama uloga, u kojima igrači često imaju veliki uticaj na razvoj priče i odnosa među likovima.
"Zbog toga se može razviti snažan osjećaj bliskosti i intimnosti, pa igrač može početi doživljavati virtuelnog lika kao pravog prijatelja", kaže Najs. Ipak, naglašava da takva osjećanja sama po sebi ne moraju predstavljati problem za partnersku vezu.
Kada virtuelna simpatija postaje problem?
Prema Najs, simpatija prema virtuelnom liku može biti bezazlena, pa čak i unijeti dodatno uzbuđenje u stvarnu vezu. Problem nastaje kada igrač zbog nje počne zanemarivati partnera i svakodnevne obaveze. Ako sve više vremena provodi igrajući, izbjegava zajedničke obroke, razgovore ili izlaske, to može biti znak da je vrijeme za ozbiljan razgovor.
Među mogućim znakovima upozorenja navodi povlačenje u sebe, sve manju želju za druženjem i sve češće zamjeranje partneru. Zato savjetuje da partneri otvoreno razgovaraju o svojim osjećanjima i dogovore se koliko je vremena i novca prihvatljivo trošiti na video-igre, ali i gdje su granice emocionalne povezanosti s virtuelnim likovima. Preporučuje i redovne, na primjer sedmične razgovore o tome kako se oboje osjećaju u vezi.
Zašto se ljudi emocionalno vezuju za izmišljene likove?
Najs objašnjava da su takva osjećanja povezana s parasocijalnim odnosima, odnosno jednostranim emocionalnim vezama koje ljudi mogu razviti prema poznatim ličnostima, izmišljenim likovima ili drugim osobama koje zapravo ne poznaju.
Igrači se često poistovjećuju s osobinama, osjećanjima i problemima virtuelnih likova. Iako znaju da oni nisu stvarni, svijet video-igara može im pružiti osjećaj prihvaćenosti i omogućiti privremeni bijeg od svakodnevnog stresa. "Stvaranje takve emocionalne veze može podstaći oslobađanje dopamina i serotonina, supstanci koje učestvuju u regulaciji raspoloženja", kaže Najs.
"Što se više poistovjećujemo s likom, to nam može biti lakše osloboditi se društvenih očekivanja i biti ono što jesmo, bez straha od osude. Neki igrači na kraju osjećaju veću bliskost sa svojim virtuelnim saveznicima nego s prijateljima u stvarnom životu", dodaje.
Ipak, upozorava da snažna osjećanja prema likovima iz video-igara ne bi smjela uticati na očekivanja od stvarnih ljudi i odnosa. Virtuelni likovi često su idealizovani i ponašaju se prema unaprijed osmišljenom scenariju, dok su stvarni ljudi nesavršeni, nepredvidivi i imaju sopstvene potrebe i osjećanja.