Amerikanci su se 19. februara 1945. godine iskrcali na silovito branjeno japansko ostrvo Ivo Džima. Bio je to početak jedne od najkrvavijih bitaka u Drugom svjetskom ratu.
Džon Laurelio bio je među američkim marincima koji su predvodili napad prije skoro osamdeset godina.
"Bio sam u prvom talasu koji se iskrcao. I mogu vam reći - bilo je gusto. Kad smo prvi put stupili na plažu, nastao je haos."
Laurelio je bio dvadesetjednogodišnji desetar u Petoj američkoj diviziji marinaca kad je njegov puk postao jedna od prvih američkih jedinica koje su se iskrcale na Ivo Džimu.
"Smrt je dolazila s neba", priča Laurelio i dodaje:
"U jednom trenutku ste tu, već u sljedećem pričate s anđelima. A ljudi ispred vas bi samo nestajali. Bili bi direktno pogođeni granatom i samo isparili."
Japanci su se dobro pripremili za odbranu ostrva.
"Slijeva nam je bio vulkan od 168 metara. Zdesna nam je bila strma kamena litica. A s obje strane su pucali na nas iz mitraljeza. Nebo je bilo ispunjeno svjetlećim mecima, između svakog metka ugledali biste crnu granatu. Gađali su nas artiljerijskim granatama koje su sipale šrapnele po nama", prisjeća se Laurelio.
Marinci su se suočavali i sa snajperima i minobacačima dok su pokušavali da se sklone s plaže i vrlo brzo su pretrpjeli velike žrtve.
"Bilo je vrlo malo ravnog pijeska tu gdje smo silazili s rampe naših plovila za iskrcavanje i gotovo odmah je kretala prva zaravan koja se uzdizala na oko 5,5 metara, a odmah poslije nje išla je još jedna takva. Morali ste da se popnete uz obje prije nego što biste stigli do ravnog kopna. I sve što vam je to donosilo bile su veće šanse da vas pogode nego na drugim dijelovima plaže", kaže Laurelio.
Ivo Džima je bio od ključnog značaja i za Amerikance i za Japance. Japanski borbeni lovci koristili su ovo ostrvo kao vazduhoplovnu bazu, a ona je bila početna tačka i za napad na američke snage na Pacifiku. Ali s tri aerodromske piste, Amerikanci su takođe mogli da iskoriste zauzeto ostrvo da pokreću napade na glavna japanska ostrva. Desetine hiljada američkih marinaca sukobilo se s više od 20.000 dobro pripremljenih japanskih vojnika ukopanih u negostoljubive vulkanske stijene ostrva.
"Nalazili su se u naftnim buradima od 50 galona u zemlji s kamuflažnim poklopcem. Niste mogli nikako da ih vidite, bili su majstori kamuflaže, a koristili su barut koji se ne dimi, tako da kad su pucali na vas, ne biste videli ništa. Mogli ste samo da čujete zvižduk metka pored ako bi vas promašio. Čim biste digli glavu, prosvirali bi je metkom. Ne biste znali odakle je došao", objašnjava Laurelio.
Njegova jedinica postepeno je uspijevala da preuzme kontrolu nad pistama, dok je druga jedinica marinaca zauzela japanske položaje na planinu Suribači, s koje se upravljalo južnim krajem ostrva. Fotografija grupe vojnika okupljenih oko američke zastave na vrhu planine postala je simbol ove bitke i čitavog rata na Pacifiku. Ali čak i pošto su zauzeli planinu Suribači, Amerikancima je trebalo još dugo da potpuno osvoje ostrvo. Jedan od vojnika koji je digao "zvijezde i pruge" kasnije se pridružio Laureliovoj jedinici.
"Stajao je tamo i odjednom je komad šrapnela pao s neba i potpuno ga rasporio", prisjeća se Laurelio. "Poživeo je dovoljno da izgovori: 'Ubiše me.' I bio je u pravu."
Amerikanci su preuzeli potpunu kontrolu nad ostrvom tek krajem marta. Petonedjeljna bitka za Ivo Džimu donijela je teške gubitke objema stranama.
Živote je izgubilo skoro 7.000 američkih vojnika, a mnogo ih je više ranjeno u borbama. Većina japanskih trupa na ostrvu je ubijena.
"Neko je rekao da Japanci nisu bili 'na' Ivo Džimi, oni su bili 'u' Ivo Džimi", kaže Laurelio.