Enver Hodži bio je diktator s uvjerljivo najdužim radnim stažom. Umro je prije 40 godina, 11. aprila 1985. Iza njega je širom Albanije ostalo je milion bunkera.
Većina ljudi u Albaniji izvana prepozna zgradu u Ulici Ismaila Ćemalija. Takozvana Vila 31 je ranije bila rezidencija diktatora Envera Hodže. Prije nekoliko sedmica je u njoj svečano otvorena umjetnička rezidencija – nakon dugotrajnog planiranja i nakon decenija u kojima je bila potpuno zatvorena.
Otvaranje se dogodilo slučajno pred 11. april, kada je četrdeseta godišnjica smrti paranoidnog diktatora. Ali nije slučajno da stanovništvo još uvijek nema slobodan pristup nekadašnjoj Hodžinoj rezidenciji. Posjeta je moguća samo u izuzetnim slučajevima.
Vila 31 nema skrivene tajne, ali nemogućnost pristupa simbolično pokazuje odnos Albanije prema tom poglavlju svoje prošlosti. Vladajuća elita nije zainteresirana za sveobuhvatno suočavanje s prošlošću, a najveći broj građana ima druge, uglavnom ekonomske brige, piše Deutsche Welle.
Tako je okrugla godišnjica smrti Envera Hodže u Tirani običan dan. Ovaj diktator je za vrijeme svoje vladavine zemlju pretvorio u jedno od najizoliranijih područja na svijetu. Izvan Albanije njegovo je ime postalo sinonim diktature posebnog tipa, koja se okružila bunkerima.
Umjesto da gradi stambene zgrade, Hodža je po cijeloj zemlji gradio bunkere. Ti tragovi su do danas vidljivi. Milion bunkera od armiranog betona u zemlji s nešto više od tri miliona stanovnika – to su bila svjedočanstva diktatorskog ludila čovjeka koji je usavršio teror. Hodža je izgradio komunizam koji u tom obliku nigdje više nije postojao, a ostao je od svih komunističkih diktatora najduže na vlasti. On svoj kult ličnosti nije gradio samo na svojoj ideologiji i diktatorskom vladanju, već i na sposobnosti da raskine veze sa svim saveznicima.
Opraštanje od "velike braće"
Raskinuo je veze sa susjednom Titovom Jugoslavijom, sa Sovjetskim Savezom, a na kraju i s Kinom, optužujući te države da su se odrekle jedinog istinskog učenja – staljinizma. Tako je odveo Albance u izolaciju i teško siromaštvo. Smatrao je da će njegov socijalizam funkcionisati i bez vanjskog svijeta. Analitičari smatraju da je njegova manija proganjanja postajala sve veća kako je napredovao njegov dijabetes.
Hodža je u novembru 1941. osnovao Komunističku partiju Albanije uz pomoć jugoslavenskih komunista. Dvije godine kasnije je stao na njeno čelo i ostao na toj funkciji do smrti.
Izgleda da je raskid s Jugoslavijom bio predvidljiv jer je Hodža smatrao da u albanskoj nacionalnoj državi treba biti i Kosovo, a Tito je imao viziju balkanske federacije s Bugarskom i Albanijom koju bi predvodili Jugoslavija i on lično. Kasnije se Hodža usudio raskinuti veze i s "velikim bratom", Sovjetskim Savezom.
Nikita Hruščov je 1956. započeo destaljinizaciju, Hodža se usprotivio. U njegovom svijetu Staljin je do kraja ostao mjerilo svih stvari. Danas se istoričari prepiru oko toga je li to bio samo izgovor za okončanje sovjetske prisutnosti u zemlji. Sljedeći "veliki brat" Albanije je bila Kina.
Savez s malenom Albanijom Kinezima je bio vrijedan pet milijardi dolara. Nakon Maove smrti, Hodža je 1978. prekinuo odnose i s Kinom. Rekao je da ne može podržati novu politiku Kine. Ali taj raskid savezništva je Albaniju ekonomski bacio na koljena.
Enver Hodža je u ime učvršćivanja vlasti tražio oslonac i u zemljama koje nisu odgovarale njegovim ideološkim shvaćanjima. U avgustu 1984. je u Tirani ugostio bavarskog premijera Franca Jozefa Štrausa kojeg je prije toga javno označavao kao revanšista. Štraus je, doduše, bio poznat kao strastveni antikomunista, ali to mu nije smetalo da ugovara milionske poslove s komunističkim diktatorima. Ipak, za albanske prilike ta posjeta je bio jako neobična. Ni do danas nije potpuno razjašnjeno o čemu su tada njih dvojica razgovarali. Posjeta se odvijala u potpunoj tajnosti.
Neupućeni često postavljaju pitanje zašto su Albanci većinom slijedili režim bez otpora. Do sloma sistema 1990. nije postojao disidentski pokret kao u drugim komunističkim zemljama. Hodža nije trpio takve pojave ni u zametku. Uzrok treba tražiti u plemenskoj osnovi ruralnog društva, u kojem ni u gradovima nije bilo anonimnosti. S druge strane represija je bila brutalna, usporediva jedino s najgorim sovjetskim vremenima pod Staljinom.
Smrtna kazna za posjedovanje Biblije
Predratnu građansku elitu je Hodža skoro potpuno uništio. On je htio da Albanija postane prva ateistička država svijeta. Vjernici su bili izloženi velikim progonima. To se naročito odnosilo na katolike na sjeveru Albanije. I posjedovanje Biblije se moglo kazniti smrću. Hiljade ljudi su nestale bez traga, o njihovoj sudbini se još uvijek ništa ne zna. Skoro sve do svoje smrti, Enver Hodža je naročito i krajnje konzekventno predvodio čistke u kojima su mnogi ljudi, najčešće političari koji su pali u nemilost ili intelektualci, osuđivani na smrt ili progonstvo. S druge strane postojao je Hodžin kult ličnosti koji je bio usporediv samo sa Staljinovim ili Maovim. To se ogledalo u sveprisutnim parolama na transparentima i plakatima: "Živio Enver Hodža" ili "Narod-Partija-Hodža". Te parole su urezivane i na brda da bi bile vidljive s velike udaljenosti.
Brutalni diktator bacao je ljude u zatvor zbog Bitlsa
Enver Hodža je rođen 16. oktobra 1908. u Gjirokastri, na jugu Albanije. Nakon mature u francuskoj gimnaziji u Korci, kralj Zog I mu je dodijelio stipendiju za studij u Montpeljeu i Parizu gdje je došao u dodir s komunističkim idejama. Njegove kolege sa studija tvrde da nije završio fakultet. Od 1934. do 1936. studirao je pravo u Briselu i radio kao sekretar u albanskom konzulatu. Nakon povratka u Albaniju radio je kao profesor francuskog u svojoj bivšoj školi u Korci, kasnije je otvorio prodavnicu duvana u Tirani. Nakon italijanske okupacije Albanije 1939., Hodža se s istomišljenicima povukao u ilegalu, borio se u savezništvu s Titovim partizanima protiv italijanskih i njemačkih okupatora.
Dvije godine kasnije je bio suosnivač Komunističke partije Albanije. Supruga mu je bila Nedžmije Hodža, s njom je imao dva sina i kćerku. Umro je 11. Aprila 1985. u Tirani, imao je tada 76 godina.
Mnogi Albanci su se ponadali da će se zemlja otvoriti nakon smrti Envera Hodže. U Sovjetskom Savezu je na vlasti bio Gorbačov koji je pokrenuo perestrojku. Hodža je sahranjen uz najviše počasti. Mnoge Albanke i Albanci su tugovali i plakali u javnosti. Danas je teško reći jesu li to bila iskrena osjećanja.
U prvo vrijeme nakon Hodžine smrti ništa se nije promijenilo. Uslijedilo je još pet godina izolacije. Hodžin nasljednik Ramiz Alija i dalje je njegovao kult ličnosti preminulog diktatora - podignuto je mnoštvo spomenika posvećenih Enveru Hodži. Najveći od njih je postavljen u centru Tirane. Hiljade bijesnih ljudi su ga srušili 20. februara 1991.
Danas se čini kao da svi ti prizori pripadaju davnoj prošlosti. Stotine hiljada Albanaca su devedesetih napustili zemlju. Mlađa generacija zato nema neki poseban odnos prema ovoj temi. I kad današnja politička elita govori o "teškoj i bolnoj istoriji", najčešće se radi o tome da se u nju najradije ne dira.