Kada je riječ o vjerskom obrazovanju u drevnom Vavilonskom carstvu, učenici su imali mnogo toga da nauče - od imena velikog broja bogova do njihovih božanskih karakteristika.
Nova studija, objavljena u žurnalu Iraq, duboko je zaronila u drevne tekstove i sačuvane glinene pločice kako bi otkrila na koji način su se te tradicije podučavale u učionicama.
Poznavanje bogova i njihovog svijeta bilo je jako važno jer je religija bila duboko ukorijenjena u svakodnevni život i politiku Vavilona, piše Phys.org.
Učenici su učili o stotinama bogova, kao i o hramovima posvećenim njima i ritualima. Kada su dječaci iz aristokratskih porodica odlazili u školu da bi postali pisari, administratori ili sveštenici, religija je bila utkana u njihovo obrazovanje zajedno sa osnovnom pismenošću i tehničkim vještinama.
Međutim, za razliku od mnogih drugih tradicija, nije postojao poseban vjerski predmet niti jedna jedinstvena sveta knjiga, poput Biblije, oko koje bi se zasnivalo njihovo učenje.
To je navelo dr Šanu Zeju sa Slobodnog univerziteta u Amsterdamu da se zapita kako se vjersko znanje zapravo sticalo.
Kako su glinene pločice otkrile šta su učenici učili?
Da bi rekonstruisala prošlost, Zeja je analizirala sačuvane školske pločice sa klinopisom. Uporedila je školske zadatke iz gradova kao što su Vavilon i Nipur, prateći kako su se lekcije mijenjale napredovanjem učenika. Zatim je te školske vježbe povezala sa stvarnim aktivnostima koje su stručnjaci kasnije obavljali u svojim karijerama.
Njen opšti zaključak podržava prethodna istraživanja koja pokazuju da nije postojao poseban vjerski nastavni plan, što ju je navelo na zapažanje da "stoga nije bilo razlike između svjetovnog i vjerskog obrazovanja“.
Kao što je uobičajeno u obrazovanju, učenici su učili prepisivanjem tekstova. Usvajali su imena božanstava, božanske karakteristike i sveta mjesta ponovnim prepisivanjem spiskova riječi, himni i priča. To je uključivalo i prepisivanje dugačkih lista božanskih imena.
Zašto se nastava razlikovala od grada do grada?
Neki školski zadaci odražavali su regionalne tradicije i lokalni vjerski identitet.
Na primjer, nastavni plan koji se koristio u sjeverno, Vavilonskom carstvu bio je usredsređen na glavni grad, Vavilon, i njegovog zaštitnika - boga Marduka. U međuvremenu, škole u južnom gradu Nipuru potpuno su izostavljale taj materijal, koncentrišući se umjesto toga na sopstveno lokalno vjersko nasljeđe i tradicije vezane za boga Ninurtu. U Vaviloniji prvog milenijuma prije nove ere bilo je ključno usaditi ovim budućim elitama ključna vjerovanja o centralnom značaju Marduka i Vavilona, prvobitno radi podrške zvaničnoj ideologiji carstva (u slučaju vladavine novovavilonskih kraljeva i, u manjoj mjeri, neoasirskih kraljeva koji su vladali Vavilonom), a kasnije kako bi se nastavilo prenošenje tradicionalnih vavilonskih religijsko-političkih vrijednosti i znanja pod vlašću nemesopotamskih imperija Ahemenida i Seleukida, kao i kasnije – navedeno je u studiji.
Neki školski radovi u drevnoj Vaviloniji imali su dvostruku namjenu. Učenici su ponekad pripremali pločice sa vježbama i posvećivali ih božanstvima u lokalnim hramovima.
A kada bi ti učenici vremenom postali savjetnici, naučnici ili hramski stručnjaci, njihovo duboko vjersko znanje davalo im je autoritet da prilagođavaju tradiciju prema potrebi.
"Prilikom unošenja promjena, stručnjaci su imali značajnu slobodu djelovanja, čak i kada se to činilo u kraljevo ime", rekla je Zeja, prenosi Telegraf.rs.