Kolubarska bitka, jedna od najvećih pobjeda srpske vojske u Prvom svjetskom ratu, počela je 16. novembra 1914. godine. Uprkos iscrpljenosti, nedostatku municije i početnim porazima, srpska vojska pod komandom generala Živojina Mišića uspjela je da preokrene tok borbi, porazi austrougarske snage i oslobodi teritoriju Srbije.
Kolubarska bitka započela je ofanzivom austrougarske Balkanske vojske, koja je raspolagala sa približno 200.000 vojnika, a ostala je upamćena kao jedna od prvih velikih savezničkih pobjeda u Prvom svjetskom ratu.
Iscrpljena srpska vojska suočena sa austrougarskom ofanzivom
Ratne operacije koje su trajale mjesecima, od jula 1914. godine, kada je Austrougarska objavila rat Srbiji, dovele su do teškog premora srpskih branilaca.
Problemi sa snabdijevanjem, posebno artiljerijskom municijom, dodatno su otežavali položaj srpske vojske i doprinijeli početnim uspjesima austrougarskih snaga u Podrinju, podsjeća danas, 16. novembra, na godišnjicu početka Kolubarske bitke, portal "Sputnjik Srbija".
Pošto je general Petar Bojović, komandant Prve srpske armije, ranjen 14. novembra na Savi kod Šapca, na njegovu poziciju došao je general Živojin Mišić.
Istovremeno, srpske trupe bile su primorane na povlačenje iz pravca Mačve, sa Sokolske planine i Mokre gore, prema Valjevu i Užicu.
Povlačenje se odvijalo u izuzetno teškim vremenskim uslovima, uz neprestanu kišu, hladnoću i raskvašene puteve.
Premor, iscrpljenost, promrzline, ograničene rezerve i višemjesečne borbe bez odgovarajućeg odmora ozbiljno su narušili moral srpskih vojnika.
Povlačenje srpske vojske i pad Valjeva
Nakon pada Valjeva, srpska vojska nastavila je povlačenje dublje u unutrašnjost zemlje, prema desnoj obali Kolubare.
U teškim okolnostima napušten je i Beograd, a nova linija odbrane određena je na Kosmaju.
Srpska komanda namjeravala je da utvrdi položaje na pravcu Povlen - Maljen - Suvobor, kako bi zaustavila dalje napredovanje neprijatelja.
Međutim, ni austrougarske snage nisu bile u mnogo boljem položaju.
Loši i raskvašeni putevi, poplavljeni tereni i nabujale rijeke znatno su usporavali njihovo napredovanje.
Obilne kiše pretvorile su Kolubaru u ozbiljnu prirodnu prepreku.
Vrhovna komanda srpske vojske, koja se tada nalazila u Kragujevcu, naredila je utvrđivanje položaja na desnoj obali Kolubare i rušenje mostova nakon pada Lazarevca 18. novembra.
Mišićeva odluka koja je promijenila tok bitke
General Živojin Mišić procijenio je 26. novembra da je položaj srpske vojske izuzetno težak i zatražio saglasnost za povlačenje trupa prema Rudniku, što je podrazumijevalo i napuštanje Suvobora.
Njegov prijedlog naišao je na protivljenje pretpostavljenih, ali je nakon dugih rasprava, tokom kojih je Mišić ponudio i ostavku, vojvoda Radomir Putnik, načelnik Štaba Vrhovne komande, prihvatio njegov plan.
Povlačenje prema Rudniku i Gornjem Milanovcu počelo je u ranim jutarnjim časovima 29. novembra.
Mišić je dio odluka donosio i samoinicijativno, uvjeren da je privremeno povlačenje jedini način da se iscrpljene jedinice oporave i pripreme za odlučujući protivudar.
Austrougarska komanda protumačila je srpsko povlačenje kao znak konačnog sloma protivnika.
Međutim, informacije dobijene od zarobljenih neprijateljskih vojnika pokazivale su da je i stanje austrougarskih trupa bilo izuzetno teško.
Njihove jedinice bile su iscrpljene, demoralizovane, pogođene bolestima i promrzlinama, dok su problemi sa snabdijevanjem i razvučene linije dodatno otežavali vojne operacije.
Stigla municija i pojačanje od 1.300 kaplara
U presudnim trenucima srpskoj vojsci konačno je stigla artiljerijska municija, koja je prethodno prilagođena potrebama srpskih topova.
U Vojno-tehničkom zavodu u Kragujevcu granate su skraćene za 2,5 milimetara kako bi mogle biti korištene u postojećem artiljerijskom naoružanju.
Uprkos ratnom haosu i djelimičnoj okupaciji zemlje, Državna željeznica Kraljevine Srbije uspjela je da organizuje efikasan transport.
Na front je dopremljeno približno 20.000 granata, što je predstavljalo značajno pojačanje za srpsku artiljeriju.
Istovremeno je izvršena i popuna ljudstva, uglavnom sa juga zemlje.
Među pristiglim pojačanjima nalazilo se i legendarnih 1.300 kaplara, odnosno mladih školovanih ljudi i studenata koji su prethodno prošli vojnu obuku u Skoplju.
Popuna jedinica završena je 2. decembra.
Mišićeva zamisao bila je da se vojnici tokom nekoliko dana predaha odmore, naspavaju, osuše odjeću, okrijepe i snabdiju neophodnim materijalom.
Ovakav pristup pokazao se presudnim za oporavak borbenog morala.
Među vojnike je tih dana došao i kralj Petar Prvi Karađorđević, nastojeći da svojim prisustvom dodatno ohrabri iscrpljene jedinice.
Veliki kontranapad i potpuni poraz Austrougarske
Odlučujući preokret uslijedio je 3. decembra, kada je srpska vojska, prema planu generala Živojina Mišića, krenula u veliki kontranapad.
Glavni pravci napredovanja vodili su prema Suvoboru, Maljenu i Valjevu, s ciljem presijecanja i razbijanja austrougarskih snaga.
Mišićev plan prihvatila je Vrhovna komanda, nakon čega je pokrenuta opšta ofanziva sve tri srpske armije i Užičke vojske.
Austrougarske jedinice, već iscrpljene dugotrajnim borbama i problemima sa snabdijevanjem, nisu uspjele da izdrže snažan srpski protivudar.
Uslijedio je slom njihovih položaja i povlačenje prema Drini i Savi.
Prema podacima koje prenosi "Sputnjik Srbija", po završetku borbi čak dvije trećine ljudstva austrougarske Balkanske vojske bilo je izbačeno iz stroja.
Do 15. decembra 1914. godine teritorija tadašnje Kraljevine Srbije bila je potpuno oslobođena od austrougarskih snaga.
Pobjeda u Kolubarskoj bici izazvala je veliko iznenađenje u Beču i Berlinu, ali i među saveznicima Srbije, koji su prethodno strahovali od njenog vojnog sloma.
Za izuzetne zasluge i uspješno komandovanje tokom bitke, regent Aleksandar Karađorđević unaprijedio je generala Živojina Mišića u čin vojvode.
Kolubarska bitka ostala je upamćena kao jedan od najznačajnijih primjera uspješnog vojnog preokreta u Prvom svjetskom ratu, tokom kojeg je iscrpljena i brojčano slabija vojska uspjela da porazi snažnijeg protivnika.