Kada su se stanovnici Berlina probudili 13. avgusta 1961. godine, ulice kojima su do prethodnog dana odlazili na posao, u školu ili kod rodbine bile su presječene bodljikavom žicom. Na raskrsnicama su stajali naoružani vojnici, prelazi su bili zatvoreni, a grad podijeljen. Počelo je stvaranje Berlinskog zida, jednog od najsnažnijih simbola Hladnog rata.
Operacija je sprovedena tokom noći. Desetine hiljada istočnonjemačkih vojnika i policajaca raspoređene su oko Zapadnog Berlina, sa zadatkom da zatvore posljednji veliki prolaz kojim su građani Istočne Njemačke odlazili na Zapad.
Ono što je počelo kao prepreka od bodljikave žice postepeno je pretvoreno u sistem betonskih zidova, stražarskih kula i strogo čuvanog prostora u kojem je pokušaj bjekstva mogao da se završi smrću.
Kako su nastale dvije Njemačke i podijeljeni Berlin?
Poslije savezničke pobjede u Drugom svjetskom ratu, Njemačka je podijeljena na četiri okupacione zone kojima su upravljale Sjedinjene Američke Države, Francuska, Velika Britanija i Sovjetski Savez.
Na isti način podijeljen je i Berlin. Njemačka prijestonica dobila je četiri sektora, od kojih je svaki bio pod upravom jedne savezničke sile.
Takvo uređenje nije bilo zamišljeno kao trajna podjela Njemačke na dvije države. Ipak, zaoštravanje odnosa između SAD i Sovjetskog Saveza dovelo je upravo do toga: nastale su komunistička Istočna Njemačka i demokratska Zapadna Njemačka.
Josif Staljin je 1952. godine zatvorio granicu između dvije države, dugu približno 1.376 kilometara. Berlin je, međutim, ostao prolaz kroz koji se moglo stići na Zapad.
Gotovo čitavu narednu deceniju stanovnici su mogli slobodno da prelaze između istočnog i zapadnog dijela grada, odlaze na posao i posjećuju porodicu. Istovremeno, tim putem su milioni ljudi napustili Istočnu Njemačku u potrazi za boljim životom.
Kako je izgledao život prije zatvaranja granice?
Prije avgustovske noći 1961. Berlin je bio "jedan grad", objašnjava Houp Harison, profesorka istorije na Univerzitetu Džordž Vašington.
"Mogli ste pješice iz Istočnog Berlina u Zapadni Berlin, mogli ste autobusom, a mogli ste i metroom. Mnogi su živjeli u jednom dijelu grada, a radili u drugom, ili su živjeli u jednom dijelu, a išli u školu u drugom. Svako je imao baku ili sestru na drugoj strani", kaže Harison.
Više od 60.000 Istočnih Nijemaca svakodnevno je putovalo na posao u Zapadni Berlin.
Zapadnonjemačka privreda tada je doživljavala snažan uspon, dijelom zahvaljujući američkoj pomoći većoj od milijardu dolara kroz Maršalov plan.
"Za Zapadnu Njemačku govorilo se da je 'privredno čudo', a bila joj je potrebna radna snaga. Zato su mnogi ljudi sa Istoka našli posao na Zapadu, što je istočnonjemačkog vođu Valtera Ulbrihta dovodilo do bijesa", navodi Harison, autorka knjige o sovjetsko-istočnonjemačkim odnosima od 1953. do 1961. godine.
Zašto je Ulbriht insistirao na zatvaranju prolaza?
Za tvrdokornog komunističkog lidera Valtera Ulbrihta svakodnevni odlasci radnika u Zapadni Berlin bili su samo dio problema.
Mnogo ozbiljniji udarac predstavljao je trajni odlazak između 200.000 i 300.000 ljudi godišnje, koji su preko Berlina napuštali Istočnu Njemačku. Njena oslabljena privreda nije mogla još dugo da podnosi takav gubitak radne snage.
Ulbriht je godinama tražio od komunističkog rukovodstva u Moskvi dozvolu da zatvori granicu između dva dijela grada.
Odgovor je, međutim, uporno bio negativan. Uprkos hladnoratovskom neprijateljstvu, Sovjetski Savez nije želio da prekrši poslijeratni sporazum potpisan sa ostalim saveznicima.
Nikita Hruščov, koji je došao na vlast poslije Staljinove smrti, poručivao je Ulbrihtu da građane treba da ubijedi da ostanu tako što će im pokazati nadmoć sovjetskog komunizma.
Zašto je Berlin bio moguće žarište novog svjetskog rata?
Berlin se nalazio duboko unutar Istočne Njemačke, a zapadni dio grada bio je udaljen približno 177 kilometara od ostatka Zapadne Njemačke.
Zbog takvog položaja stalno je bio jedno od najosjetljivijih mjesta Hladnog rata.
Staljin je još 1948. naredio blokadu Berlina, kojom su presječeni svi kopneni putevi snabdijevanja zapadnog dijela grada. Zapadni Berlin izdržao je 11 mjeseci zahvaljujući savezničkom vazdušnom mostu, kojim su avionima dopremani hrana i druge potrepštine.
Nova kriza izbila je 1958. godine, kada je Hruščov uputio ultimatum američkom predsjedniku Dvajtu Ajzenhaueru i drugim savezničkim liderima: da povuku sve trupe iz Zapadnog Berlina i priznaju suverenitet Istočne Njemačke.
Odbijanje tih zahtjeva pokrenulo je Berlinsku krizu. Uslijedio je period pojačanih tenzija, tokom kojeg su odnose dodatno opteretili incident sa američkim špijunskim avionom U-2 i neuspjela invazija na Kubu u Zalivu svinja, za vrijeme predsjednika Džona Kenedija.
"Ljudi su strahovali da će, ako izbije treći svjetski rat, početi u Berlinu", kaže Harison.
Šta se dogodilo na susretu Kenedija i Hruščova?
Mogućnost rata djelovala je naročito stvarno u junu 1961. godine, kada su se Kenedi i Hruščov sastali u Beču.
Umjesto rješenja, samit je donio novo zaoštravanje. Kenedi je odbio povlačenje američkih vojnika, a Hruščov je zaprijetio novom blokadom Zapadnog Berlina.
Obojica su poručila da bi agresivan potez druge strane smatrala ratnim činom.
"Nikada nisam sreo takvog čovjeka", rekao je Kenedi Hjuu Sajdiju iz magazina Time. "Govorio sam o tome da bi nuklearna razmjena ubila 70 miliona ljudi za deset minuta, a Hruščov me samo gledao kao da govori: 'Pa šta?'"
Poslije neuspjeha razgovora u Beču, broj ljudi koji su napuštali Istočnu Njemačku naglo je porastao.
"Tokom ostatka juna, jula i avgusta svakog dana odlazilo je više od 1.000 Istočnih Nijemaca. Postoji duga njemačka riječ, 'Torschlusspanik', koja znači 'panika zbog zatvaranja vrata'", objašnjava Harison.
Ulbriht je Hruščovu poslao hitnu poruku upozoravajući da je, ako granica sa Zapadnim Berlinom ostane otvorena, "kolaps neizbježan".
Poslije sedam godina insistiranja, konačno je dobio odobrenje da zatvori prolaz.
Kako je sprovedena tajna operacija "Ruža"?
Dvanaesti avgust 1961. bio je subota usred toplog njemačkog ljeta. Mnogi stanovnici Berlina boravili su na odmoru van grada, zbog čega je Ulbriht izabrao taj datum za početak strogo povjerljive operacije "Ruža".
U jedan sat poslije ponoći, 13. avgusta, berlinska ulična rasvjeta se ugasila. Desetine hiljada istočnonjemačkih vojnika tiho su zauzele položaje na raskrsnicama, u parkovima i na trgovima koji su povezivali istočni i zapadni dio grada.
Prvo je zatvorena unutrašnja granica, duga približno 43 kilometra. Vojnici su razvlačili gustu prepreku od bodljikave žice, koje je Ulbriht prethodno obezbijedio više od 150 tona.
Istovremeno su morali strogo da poštuju Hruščovljevo naređenje da ne pređu "ni jedan milimetar" na teritoriju Zapadnog Berlina.
Zatim su presječene željezničke veze. Nadzemne pruge zatvorene su i ograđene žicom, dok su stanice podzemne željeznice u istočnom dijelu grada, na linijama koje su vodile ka Zapadnom Berlinu, zapečaćene.
"Zvali su ih stanice duhova. Razgovarala sam sa ljudima koji su živjeli u Istočnom Berlinu i mogli su da čuju vozove kako prolaze ispod zemlje, ali tu više nije bilo zaustavljanja", kaže Harison.
Do zore je bodljikavom žicom bio opasan čitav obod Zapadnog Berlina, dug približno 154 kilometra. Zatvorene su 193 ulice, 68 graničnih prelaza i 12 željezničkih stanica.
Kako su građani reagovali na presječeni grad?
Stanovnike Berlina ujutro je dočekao prizor raskopanih ulica, bodljikave žice i naoružanih vojnika na glavnim raskrsnicama i prelazima.
Iz vozila sa zvučnicima emitovane su propagandne poruke kojima je objašnjavana potreba za onim što su istočnonjemačke vlasti nazivale "antifašističkim zaštitnim zidom".
U Zapadnom Berlinu šok je brzo prerastao u ogorčenje i ulične proteste. U Istočnom Berlinu zavladala je panika. Porodice su ulazile u vozove pokušavajući da stignu na drugu stranu, ali su zaustavljane na granici.
Američki novinar Robert H. Lohner nalazio se na jednoj istočnonjemačkoj željezničkoj stanici kada je starija žena upitala policajca kada polazi sljedeći voz za Zapadni Berlin.
"Sa tim je gotovo", odgovorio joj je policajac. "Sada ste svi u mišolovci."
Zašto su ljudi skakali kroz prozore?
Posebno dramatične scene odigravale su se u ulici Bernauer, koja se pružala neposredno uz liniju podjele.
Zgrade su pripadale Istočnom Berlinu, ali se ulica ispod njihovih prozora tehnički nalazila u Zapadnom Berlinu. Za pojedine stanare prozor je tako postao posljednji put ka slobodi.
Ljudi su počeli da skaču, dok su ih sa zapadne strane čekali vatrogasci sa spasilačkim mrežama.
Pedesetosmogodišnja Ida Zikman poginula je 22. avgusta pokušavajući da pobjegne skokom sa prozora svog stana na trećem spratu. Ostala je zabilježena kao prva žrtva Berlinskog zida.
Zašto američka vojska nije uklonila prepreke?
Stanovnici Zapadnog Berlina očekivali su da će američka vojska intervenisati i ukloniti bodljikavu žicu.
Takva reakcija je izostala. Kenedi je, zapravo, osjetio olakšanje kada je čuo vijest o zatvaranju granice, smatrajući da je time smanjena opasnost od neposrednog vojnog sukoba.
"Zid je, dođavola, mnogo bolji od rata", rekao je privatno jednom saradniku.
Za ljude koji su ostali na istočnoj strani, međutim, zatvaranje granice značilo je nastavak očajničkih pokušaja bjekstva.
Guardian je izvještavao o pojedinim takvim slučajevima. Istočnonjemački policajci su 25. septembra uhvatili za ručne zglobove ženu od 77 godina dok je pokušavala da se spusti sa prozora na drugom spratu. Ljudi sa zapadne strane uspjeli su da je oslobode iz njihovog stiska.
Dva dana kasnije policija je pucala na ženu i njeno malo dijete dok su trčali prema žičanoj prepreci.
Devet stanovnika Istočnog Berlina pobjeglo je 13. oktobra tako što su kamionom probili barijeru.
Kako je bodljikava žica postala betonski zid?
Poslije uspješnih bjekstava, istočnonjemačke vlasti postepeno su zamjenjivale bodljikavu žicu zidovima od blokova i maltera.
Godinu dana kasnije podignuta je druga ograda, približno 91 metar unutar prvobitne prepreke. Prostor između dvije ograde postao je poznat kao "pojas smrti", jer je svako ko bi se u njemu našao rizikovao da bude ubijen.
Tokom godina sistem je dodatno utvrđivan. Ograde su zamijenjene sa 45.000 teških betonskih panela, dok su nadzor obezbjeđivale 302 stražarske kule i 259 staza za kretanje pasa čuvara.
Privremena prepreka iz avgusta 1961. tako je prerasla u dugotrajan i smrtonosan sistem razdvajanja grada.
Koliko je ljudi pobjeglo, a koliko stradalo?
Od 1961. do 1989. godine, kada je Berlinski zid konačno pao, najmanje 5.000 ljudi uspjelo je da pobjegne preko njega.
Život je izgubilo 140 ljudi, a većinu su ubili istočnonjemački graničari.
Harison dodaje da je širom Istočne Njemačke ukupno 77.000 ljudi bilo zatvoreno zbog pokušaja napuštanja zemlje.
Iza tih brojeva ostale su porodice koje su preko noći razdvojene, prekinuta prijateljstva i svakodnevni putevi koji su decenijama bili zatvoreni.