Nakon poraza kod Staljingrada, gubitka Sjeverne Afrike i usred svakodnevnog strateškog bombardovanja koje je njemačke gradove pretvaralo u ruševine svima je sredinom 1943. postalo jasno da "hiljadugodišnji" Rajh nije u najboljoj vojnoj situaciji.
Hitler je sve češće govorio o tajnom oružju koje će preokrenuti tok rata, inženjeri i tehničari grozničavo su radili kako bi unaprijedili postojeće i razvili novo, još strašnije oružje, dok su fanatici i razni entuzijasti smišljali dotad neviđene operacije koje bi Njemačku trebale dovesti do konačne pobjede.
Tako je pilotima Diteru Gerhardu i Hajncu Knokeu koji su se lovačkim avionima borili protiv savezničkih bombardera palo na pamet da bombarduju gusto zbijene neprijateljske formacije. Ta taktika bombardirdovanja bombardera protivpješačkim bombama od pedeset kilograma u početku je bila uspješna, ali kada su saveznici shvatili opasnost, podigli su visinu letenja pa se lovci više nisu mogli dignuti iznad njih kako bi bacili bombe. Prema mišljenju pilota Knokea, ta je operacija mogla biti uspješnija da su nadređeni u Luftwaffeu za nju imali više sluha te da je propisno razrađena, umjesto da je njegovoj eskadrili dan samo jedan kamion bombi, na čemu se i ostalo.
Za razliku od Knokea i Gerharda koji su vodili računa o svojim životima, neki su razmišljali i o samoubilačkim poduhvatima, i to gotovo godinu dana prije nego što su Japanci ustrojili svoje kamikaze. Tako je glavni inspektor vazdušne obrane Rajha, pukovnik Hajo Herman, osmislio plan prema kojemu bi se njegovi piloti u samoubilačkim misijama u avionima nakrcanima eksplozivom zalijetali u formacije američkih i britanskih bombardera. Niko nije ozbiljno shvatao njegovu viziju sve dok se nije susreo sa zapovjednikom njemačkih komandosa Obersturmbanfirerom Otom Skorzenijem, koji se netom bio proslavio oslobađanjem palog italijanskog Dućea, Benita Musolinija, iz njegova zatvora na planinskom masivu Gran Saso.
Glatka odbijenica
Preduzetni Oto s oduševljenjem je saslušao Hajov plan te je dodao još svojih par ideja. Po njemu bi se bilo glupo zabijati samo u protivničke bombardere, na taj ni se način mogle uništavati i fabrikee, mostovi, brodovi i velike protivničke vojne formacije. Veliku podršku u provođenju svoje ideje dobili su u nacističkoj heroini, pilotkinji Hani Ritš, koja je bila izuzetno bliska s Adolfom Hitlerom. Ona se prije rata proslavila obaranjem letačkih rekorda, a poslije je bila jedini pilot koji je tokom njezinog razvoja, dok je bila prepravljena u mlazni avion, uspješno mogla rukovati raketom V1. Njezin je plan bio da se predstojeća saveznička invazija spriječi masivnim samoubilačkim napadima mlaznih lovaca Messerschmitt Me 328 koji bi se, nakrcani bombom od pola tone, zalijetali u neprijateljsku flotu.
Puni entuzijazma otišli su Adolfu Hitleru te mu razložili svoj plan, stalno ističući i pritom aludirajući na njegovu sklonost operama Riharda Vagnera, kako je lična žrtva proistekla iz germanske mitologije te je takav čin nešto za čime bi trebao žudjeti svaki pravi nacionalsocijalista i patriot. Pragmatični Hitler glatko ih je odbio uz napomenu da nije u njemačkoj naravi bespogovorno žrtvovati svoj život. Ali, fanatični dvojac nije se predavao pa su se uputili zapovjedniku Luftwaffea, rajhmaršalu Hermanu Geringu. Pretili Gering dočekao ih je u svojoj lovačkoj kući, ali kako se već odavno utopio u morfiju i alkoholu, nije ozbiljno ni slušao prijedloge o samoubicama, nego je s tugom pričao kako ima sve manje vremena za lov na visoku divljač i posjet omiljenom restoranu Maxim u Parizu.
Srodna duša
Razočarani Hajo, Oto i Hana konačno su srodnu dušu pronašli u zapovjedniku Štaba vazdušnih snaga, generalu Karlu Koleru. Tako je osnovana borbena grupa Leonida, nazvana po kralju Sparte koji se s 1.4000 vojnika u bitki za Termopil suprotstavio vojsci od 100.000 Persijanaca. U grupu Leonida prijavilo se oko 2.000 većinom neiskusnih pilota iz redova Hitlerjugenda koji su do trenutka upisivanja u samoubice upravljali jedino jedrilicom. Upravo zbog takvog sastava pilota naručen je i veći broj jedrilica kojima bi jednokratno upravljali mladi i neiskusni piloti.
"Kao pilot jedrilice-bombe dobrovoljno se prijavljujem u samoubilačku grupu. Potpuno sam svjestan da će akcija završiti mojom smrću", pisalo je na papiru koji je morao potpisati svaki pripadnik borbene grupe Leonida.
Jednica je opremljena lovcima Messerschmitt i Focke Wulf, kao i prepravljenim raketama V1 i specijalnim jedrilicama. Otto je već maštao kako će njegove samoubice razoriti električne centrale kod Moskve, kad je grupu zadesio novi udarac. Njihova mecenu, generala Karla Kolera, raznijela je bomba tokom neuspješnog atentata na Adolfa Hitlera u njegovu Glavnom štaba u Istočnoj Pruskoj.
Grupa Leonida je rasformirana, alo Hajo Herman nije odustao te je pristupio ministru naoružanja Albertu Šperu. Tehnokrat Šper objasnio je Haji da mu je imbecilno nazivati odred samoubilačkim i da bi trebao promijeniti naziv i taktiku po kojoj bi makar teoretski postojala mogućnost preživljavanja pilota te da takav plan podnese Hitleru.
Entuzijastični Hajo odmah se prihvatio posla te su prema novom planu piloti trebali iskočiti iz aviona prije nego što se zabiju u vitalne dijelove bombardera. U tu svrhu je izmišljena i prva pilotska katapult sjedalica, ali i dalja su šanse za preživljavanje pilota bile izuzetno male jer je i na samim treninzima ginuo svaki treći upravljač samoubilačke letjelice.
Na kraju je od sedamdesetak većinom mladih i neiskusnih pilota formirana grupa Sonderkommando Elbe. S lovaca je skinut sav oklop i naoružanje te je pilotima ostavljen samo jedan mitraljez sa šezdeset metaka. Nakon brojnih priprema praćenih velikim brojem nesreća Sonderkommando Elbe izveo je svoj jedini napad 7. aviona 1945., samo mjesec dana prije završetka rata.
U vazduh se vinulo sto i osam dotrajalih Messerschmitta 109 bf, ali uspjeli su srušiti samo petnaest savezničkih bombardera. Od pilota koji su uspjeli napasti bombardere preživjela su samo dvojica. Kako je kraj Rajha bio samo pitanje dana, a Berlin se našao u okruženju, Hajo je konačno mogao ostvariti svoj san o pilotima samoubicama. Po njegovom upustvu, piloti su dobili zadatak da se zabiju u mostove na rijeci Odri kako bi spriječili nastupanje Crvene armije.
Gebelsova propaganda slavila je tu žrtvu govoreći da su hrabri piloti, dajući svoj život, uništili sedamnaest mostova na Odri. Poslijeratnim istraživanjem utvrđeno je kako su samoubice uspjele uništiti samo jedan most, dok su ostali srušeni u konvencionalnim vazdušnim napadima ili dalekometnom artiljerijskom vatrom. Za uništenje tog jedinog mosta kod Kustrina život je dalo trideset i pet pilota samoubojica.
Hajo se u svom fanatizmu odlučio boriti do kraja, ne štedeći ljude i ono malo preostalih aviona, no njegovu ludoriju prekinula je nekoliko dana prije kapitulacije Rajha Crvena armija koja je zauzela aerodrom Juterborg s kojeg su polijetale njegove samoubice.
Totalna katastrofa
Pukovnika Haju Hermana zarobili su Sovjeti i on se nakon deset godina zarobljeništva vratio kući, gdje je završio pravni fakultet. Angažovao se u desničarskim strankama poput Socijalističke stranke Rajha, otvoreno je negirao holokaust i svakom prilikom isticao svoje samoubice te je često govorio da bi rat drukčije završio da su nadređeni podržali njegove projekte. Na sudu je zbog negiranja holokausta branio bivšega generala Vermahta Ota Ernsta Remera koji je 1944. spriječio puč protiv Hitlera, kao i pronacističkog britanskog istoričara Davida Irvinga te američkog profesionalnog krvnika Freda A. Lojhtera koji je tvrdio da u koncentracionim logorima nije bilo plinskih komora. Umro je u 97. godini života 2010.
Komandos Oto Skorzeni poslije rata je radio za više obavještajnih službi te bio vojni savjetnik argentinskom predsjedniku Juanu Peronu i egipatskom Gamalu Abdelu Naseru i trgovao oružjem do smrti u Madridu 1975. godine. Pilotkinja Hanna Rajč svojim se malim izviđačkim avionom posljednja spustila u opkoljeni Berlin i ponudila Hitleru da ga spasi od Rusa, ali on je to odbio i ubio se.
Uspjela je pobjeći pred Rusima i predati se Amerikancima, što njenom ocu nije uspjelo pa je ubio Haninu majku, sestru, njenih troje djece i na koncu sebe.
Poslije rata je nastavila s karijerom pilotkinje jedrilica te je osvojila više zlatnih medalja. Na poziv premijera Javaharlala Nehrua osnovala je prvu jedriličarsku školu u Indiji, američki predsjednik Jon F. Kenedi pozvao ju je na prijem u Bijelu kuću dok je za račun Kvamea Nkrumaha, predsjednika Gane u kojoj je neko vrijeme i živjela, osnovala prvu jedriličarsku školu u Africi.
"Ne sramim se reći da vjerujem u nacionalsocijalizam. I dalje nosim željezni krst s dijamantima koji mi je dao Adolf Hitler. Nijemci danas osjećaju sramotu zbog rata, a jedinu sramotu trebali bi osjećati zato što smo izgubili”, rekla je Hana u svom posljednjem intervjuu.
Njemački plan o samouboicama bio je samo još jedna u nizu nacističkih ideja koje su rezultirale potpunom katastrofom i bespotrebnim gubitkom ljudskih života.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.