Istorija

Pratite nas na Google news

Srbin tenkista u Sovjetskoj armiji: Tito nam zabranio da idemo na Kosovo

Srbin tenkista u Sovjetskoj armiji: Tito nam zabranio da idemo na Kosovo
Foto: Ilustracija | Srbin tenkista u Sovjetskoj armiji: Tito nam zabranio da idemo na Kosovo
N.N.

"Moja jedinica je poslije oslobođenja sjevera Srbije trebala da ide na Kosovo, ali je Tito to izričito zabranio. Pobunili su se Šiptari koji su trebali da idu na Sremski front. Da su Sovjeti otišli, danas bi bilo drugačije."

Ovo za Sputnjik kaže Milan Runić, jedini tenkista, Srbin, pripadnik Sovjetske armije.

Novi Sad danas slavi 76 godina od oslobođenja od fašizma, tim povodom pomenuti portal je razgovarao jedninim tenkistom Srbinom koji je kao pripadnik Sovjetske armije učestvovao borbama za oslobođenje naše zemlje od fašista.

Milan Runić, nekadašnji profesor i dekan Tehnološkog fakulteta u Zrenjaninu, iako ima 93 godine, savršeno se sjeća i prenosi neke od najvažnijih događaja u istoriji ovih prostora.

Bio je srednjoškolac kada su mađarske okupacione snage ušle u Novi Sad. Upali su u dvorište njegove kuće, od smrti ih je spasao otac koji je govorio mađarski i bio rezervista austrougraske vojske u Prvom svjetskom ratu.

Tada sedamnaestogodišnji Runić napustio je Novi Sad i sa majkom otišao u Kruševac. Partizani su tokom jedne akcije ubili više destina njemačkih vojnika. U odmazdi, Nijemci su nasumično hapsili, odvodili na strijeljanje. Gimnazijalac Runić je pobjegao na selo i priključio se partizanskom pokretu.

Negdje kod Zaječara sreo se sa jedinicama Crvene armije. Bio je dobar đak i znao je ruski, tetke su bile udate za Bijele Ruse, to je presudilo da im se pridruži.

"Glavni me je pitao me da li znam trigonometriju, tad sam bio sedmi razred gimnazije, reko znam, kako da ne znam. Kaže, nama trebaju tenkisti, to je bila tenkovska divizija, kaže, ti bi mogao da budeš nišandžija tenka T34. Obučili su me za to u prlazu, za jedan sat", kaže Runić.

Kada su ga Sovjeti kao partizana pozvali u tenkovsku brigadu, Runić je imao 17 godina, presudno je bilo znanje ruskog jezika i trigonometrije.

Prva bitka u kojoj je učestvovao desila se između Čačka i Kraljeva, Nijemci su pokušali da Rusima presjeku front. Odlično se snalazio u tenku. Vozač je, kaže, bio Uzbekistanac, komandir tenka koji je poginuo na Avali, a on preuzeo komandu, bio je Rus. U posadi je bilo i Kirgistanaca, uskoro je dobio i oficirski čin, kao komandir tenka.

Sjećanja jednog od rijetkih živih svjedoka Drugog svjetskog rata još su svježa. Posebno ona najljepša, sjećanja na ruske vojnike.

"Nikada sa ljudima nisam imao odnos kakav sam imao sa Rusima. Bila je u logistici neka Serženci Nataša, svaka je jedinica imala logistiku, ako pogode tenk, oni ga vuku na popravku. Ta Nataša je tražila od komandanta bataljona da ja budem na ručku u oficirskoj menzi. A mene je bilo sramota od Rusa. Bio sam jedno dva puta, a nisam više ni mogao. Išlo se iz bitke u bitku, nisam imao vremena da se bavim nečim drugim", prisjeća se sovjetski tenkista iz Novog Sada.

"Nikada sa ljudima nisam imao odnos kakav sam imao sa Rusima, jedan mi je i život spasao".

On dodaje da je odnos sa Rusima i njihov međusobni, bio mnogo bolji nego među ljudima u našim jedinicama, a on je sa partizanima bio dva mjeseca, ali ih je i usput sretao.

Jedan Rus mu je i život spasao, tokom borbi za oslobođenje Beograda.

"Ja sam izašao iz tenka, a jedan Nemac je pucao sa drugog sprata puškomitraljezom. On se bacio, legao na mene da me ne pogodi. On je bio vodnik, sa drugog tenka. Pitao me ko sam, ko mi je mati, kome da kaže da sam poginuo, mislio je da sam pogođen", priča Runić.

On je direktno učestvovao i u jednom od najvažnijih dijelova operacije oslobođenja glavnog grada, u akciji spasavanja Starog savskog mosta.

"To je bio jednini most kojim smo mogli preko Save. Moj tenk je bio prvi, ispred nas su bili mineri. Taj čovek, Zarić, pomogao je da se most razminira, došao je čamcem. Ja sam s njim malo razgovarao, dok nismo prešli preko".

U drugom dijelu svoje "Knjige sećanja" koja uskoro izlazi iz štampe, Runić se posebno bavi Kosovom i Metohijom, jer, kako kaže, današnji događaji u južnoj srpskoj pokrajini vezani su upravo za ono što se dešavalo na kraju Drugog svjetskog rata.

"Mi smo trebali da idemo na Kosovo, ta moja jedinica, ali je Tito to zabranio, o tome sam pisao u knjizi. Meni je upravo moj stariji poručnik rekao, Runiću, ne možemo na Kosovo. Mi nismo smeli da uđemo ni u Hrvatsku. Naredio je, pošto su to tražili oni koji su bili na Sremskom frontu, da sa tenkovima probijemo front, da to uradim ja, sa tri tenka, ali da se vratim nazad", priča on.

Demobilisan je iz jedinice Sovjetske armije 1946., prešao je, kako kaže, u našu. Poslije toga je bio na Kosovu. Kaže da je i tada bio svjedok događaja koji su uticali na današnje stanje na jugu Srbije, o kojima se i dalje malo govori.

Naređujem osobito strogo ponašanje prema srpskom narodu, koji je u više navrata pokazao neposluh i odanost monarhiji, koju mi želimo iskorijeniti, Titovo naređenje iz Runićeve "Knjige sećanja".

"Tamo su se pobunili Šiptari koji su trebali da idu na Sremski front. Nedovoljno se govori o tome da su se oni masovno pridružili Italijanima i Nijemcima".

Preživio i Goli otok

Zbog svojih političkih stavova završio je na Golom otoku. Posle nekoliko mjeseci maltretiranja, jedan vojvođanski oficir Udbe obavijestio ga je da će biti premješten iznad Novog Vindolskog, gdje su se rušila stabla za potrebe pilane.Taj rad ga je spasio.

Po povratku 1951. trpio je posljedice etikete golootočanina, posvetio se nauci, godinama kasnije dobio je i zasluženo mjesto dekana.

Sudskom rehabilitacijom država je donekle popravila štetu nanesenu ugledu. Međutim, Rusija pamti svoje heroje, Milana Runića odlikovala je čak pet puta. Prvu medalju veterana dobio je 20. marta 1995, kada je ambasada Ruske federacije obilježila 50 godina pobjede u Velikom otadžbinskom ratu.

Rusija pamti svoje heroje, Milana Runića odlikovala je čak pet puta.

Žali što nakon rata nikada više nije sreo drugove iz Rusije i bivših sovjetskih republika sa kojima se borio za život u slobodi.

"Najbliskiji sam bio sa jednim starijim poručnikom, dao mu je adresu u Moskvi, da ga potražim. To sam i uradio 1969. godine, vodio sam studente u Rusiju, ali bilo je kasno, ratni drug iz Moskve umro je godinu dana ranije, ipak, video sam se sa njegovom ćerkom", kaže na kraju razgovora jedini Srbin tenkista, pripadnik Sovjetske armije.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije