Jezik je jedna od ključnih osobina koja čovjeka odvaja od drugih vrsta, ali naučnici ni danas ne mogu sa sigurnošću da utvrde kada su naši preci prvi put počeli da govore.
Prvi Homo sapiensi pojavili su se u Africi prije oko 300.000 godina, dok arheološki nalazi pokazuju da su ljudi prije najmanje 50.000 godina stvarali simboličku umjetnost koja svjedoči o razvijenim kognitivnim sposobnostima i vrlo vjerovatno postojanju govornog jezika. Zbog toga se nastanak jezika uglavnom smješta u ogroman vremenski raspon između tih perioda, a postoji mogućnost da su naši preci neki oblik protojezika koristili još prije 150.000 do 200.000 godina.
Zašto je ljudski jezik toliko poseban?
Brojne životinje međusobno komuniciraju - psi laju, delfini proizvode klikove, papagaji oponašaju govor, dok određene vrste majmuna koriste različite zvukove kako bi upozorile na pojedine grabljivice. Međutim, evolucioni biolog Mark Pejdžel objašnjava da se takva komunikacija suštinski razlikuje od ljudskog jezika, koji je "kompozicioni", odnosno sastavljen od pojedinačnih riječi koje se mogu povezivati u rečenice i prenositi praktično neograničen broj značenja. Prosječan odrastao čovjek raspolaže rječnikom od oko 20.000 riječi, koje može kombinovati na gotovo bezbroj načina.
"Ljudi odjednom imaju ogroman broj mogućih kombinacija. Možemo da stvaramo beskonačan broj rečenica, a svaka može imati drugačije značenje na osnovu značenja pojedinačnih riječi", objašnjava Pejdžel.
Da li smo rođeni sa sposobnošću za jezik?
Iako mehanizmi nastanka jezika još nisu potpuno razjašnjeni, postoje snažni pokazatelji da ljudski mozak ima urođenu predispoziciju za njegovo usvajanje. Čovjek ne mora biti nagrađivan da bi naučio da govori - bebe spontano počinju da brbljaju oko šestog mjeseca života, dok prve riječi obično izgovaraju između 12. i 15. mjeseca. Nasuprot tome, životinje koje mogu biti naučene znakovima ili oponašanju ljudskih riječi uglavnom to čine poslije treninga i u zamjenu za nagradu.
Posebno upečatljiv dokaz zabilježen je tokom osamdesetih godina prošlog vijeka u Nikaragvi, gdje su gluha djeca, koja su prethodno uglavnom koristila jednostavne gestove, nakon okupljanja u školi spontano razvila sopstveni znakovni jezik sa sintaksom i gramatikom. Bio je to rijedak slučaj u kojem su istraživači mogli neposredno da prate nastajanje novog jezika.
Da li su neandertalci mogli da govore?
Jedno od najzanimljivijih pitanja jeste da li su jezik imali i neandertalci, naši najbliži izumrli rođaci, sa kojima dijelimo oko 99 odsto DNK. Neandertalci su imali velike mozgove, koristili su vatru i izrađivali alatke, a živjeli su približno između prije 400.000 i 40.000 godina. Hiljadama godina dijelili su prostor sa Homo sapiensima koji su iz Afrike stigli u Evropu i Aziju, ali pitanje njihovih jezičkih sposobnosti ostaje predmet naučne rasprave.
Za razliku od Homo sapiensa, iza kojeg su ostali brojni primjeri drevne umjetnosti, skulptura i nakita, kod neandertalaca nema jednako uvjerljivih dokaza razvijenog "simboličkog mišljenja", koje je usko povezano sa jezikom. Pejdžel ističe da je upravo jezik krajnji oblik simboličke aktivnosti, jer ljudi pomoću zvukova mogu prenositi izuzetno složene ideje i značenja.
Ipak, postoje nalazi koji komplikuju ovu sliku. Pojedini istraživači tvrde da su dvije pećinske slike u Španiji, starije od 65.000 godina, djelo neandertalaca, ali su te tvrdnje osporavane zbog pitanja u vezi sa metodama njihovog datiranja.
Šta nam drevna umjetnost govori o jeziku?
Jedan od najupečatljivijih primjera simboličkog stvaralaštva ranog Homo sapiensa jeste "Čovjek-lav", figura izrezbarena od kljove mamuta koja prikazuje tijelo čovjeka sa glavom lava. Skulptura je stara oko 40.000 godina i nastala je u periodu snažnog razvoja ljudske kulture, iz kojeg potiču i neki od najstarijih poznatih muzičkih instrumenata.
Takvi predmeti ukazuju na sposobnost ljudi da zamišljaju nešto što ne postoji neposredno u prirodi, da stvaraju simbole i vjerovatno drugima prenose apstraktne ideje. Upravo zbog procvata simboličke umjetnosti prije otprilike 30.000 do 40.000 godina, istraživači taj period smatraju važnim tragom u potrazi za počecima potpuno razvijenog jezika.
Da li je ljudsko tijelo moralo da se promijeni zbog govora?
Jedna teorija kaže da praistorijski ljudi nisu mogli razviti govor sve dok njihova anatomija nije omogućila stvaranje dovoljno širokog raspona zvukova. Istraživanja ljudskih ostataka sugerisala su da su kod ljudi starih 50.000 godina ili manje grkljan i glasovne strukture omogućavali stvaranje velikog raspona frekvencija potrebnih za govor. To bi moglo pomoći u objašnjenju zašto je u približno istom periodu došlo do snažnog razvoja simboličke kulture.
Ipak, Pejdžel i dio naučnika sumnjaju da se ljudski vokalni trakt razvio prvenstveno zbog jezika. Kao argument navode činjenicu da ptice i neke druge životinje mogu prilično uspješno imitirati ljudske riječi iako nemaju ljudsku anatomiju grkljana i glasnih žica.
Da li se odgovor krije u našim genima?
Ako ključna promjena nije bila anatomska, moguće je da se dogodila u mozgu. Jedan od kandidata je gen FOXP2, koji se često popularno naziva "genom za govor". Sve vrste sisara posjeduju FOXP2, ali ljudska verzija sadrži određene razlike za koje se smatra da doprinose finoj motoričkoj kontroli mišića lica, važnoj za proizvodnju govora.
Ipak, FOXP2 nije jednostavan prekidač koji je čovjeku "uključio" govor. Riječ je o transkripcionom faktoru koji utiče na aktivnost najmanje stotinu drugih gena, pa Pejdžel naglašava da u mozgu postoji izuzetno složena mreža genetskih interakcija i da je FOXP2 samo jedan dio mnogo veće slagalice.
Da li je inteligencija dostigla prelomnu tačku?
Druga mogućnost jeste da za nastanak jezika nije bila odgovorna jedna mutacija, već postepeno povećavanje ljudskih kognitivnih sposobnosti. Ričard Futrel, stručnjak za nauku o jeziku sa Univerziteta Kalifornije u Irvajnu, objašnjava da je ljudski kapacitet za obradu informacija možda u jednom trenutku postao dovoljno veliki da se pojavila potreba za strukturisanijom komunikacijom, iz koje je zatim nastao jezik.
Razvoj jezika potom su oblikovala praktična ograničenja ljudskog života i pamćenja. Čovjek nema dovoljno dug život niti dovoljno veliko pamćenje da bi naučio milione zasebnih riječi za svaku moguću ideju, pa je ograničen broj riječi morao biti kombinovan. Iz takvog povezivanja postepeno nastaju struktura, gramatika i sintaksa - upravo karakteristike koje ljudski jezik čine toliko moćnim.
Kako je jezik promijenio ljudsku evoluciju?
Bez obzira na to kada je izgovorena prva prava ljudska riječ, jezik je vjerovatno odigrao presudnu ulogu u uspjehu Homo sapiensa. Pejdžel ga opisuje kao svojevrsno ljudsko "tajno oružje": kada se desetine ili stotine ljudi okupe i mogu međusobno razmjenjivati ideje, postaju sposobni da zajednički stvaraju, inoviraju i rješavaju probleme na način koji nije moguć drugim životinjama.
Jezik je ljudima omogućio i saradnju u mnogo većim grupama koje nisu bile zasnovane samo na krvnom srodstvu navodi History. Informacije o ponašanju drugih članova zajednice mogle su da se prenose, čime je jezik postao ne samo sredstvo razmjene znanja već i način regulisanja saradnje i društvenih odnosa.
Ta sposobnost saradnje, razmjene znanja i zajedničkog stvaranja novih tehnologija vjerovatno je bila jedan od faktora koji su omogućili Homo sapiensu da prije oko 70.000 godina počne veliko širenje iz Afrike. Umjesto da čekaju genetske adaptacije za život u arktičkoj hladnoći, pustinjskim vrućinama ili drugim ekstremnim sredinama, ljudi su mogli da prenose znanje o izradi odjeće, skloništa, alatki i drugih tehnologija.
Zbog toga naučnici možda nikada neće moći da odrede trenutak kada su naši preci izgovorili prve riječi, ali tragovi iz genetike, anatomije, arheologije i proučavanja ljudskog ponašanja pokazuju koliko je jezik bio važan za razvoj naše vrste. Kako ističe Pejdžel, upravo su kultura i razmjena ideja omogućile ljudima da se prilagode gotovo svakom okruženju na planeti - ne čekajući da evolucija promijeni njihova tijela, već mijenjajući svijet oko sebe.