ČERNOBILJ - Deset dana nakon nesreće u Černobilju, inženjeri su saznali za predstojeće nuklearne parne eksplozije, sistem vodenog hlađenja elektrane je otkazao, a bazen vode formirao se direktno ispod reaktora.
Bez ikakvog hlađenja, bilo je samo pitanje vremena kada će jezgro reaktora pasti u bazen, izazvavši ogromne eksplozije pare, izbacujući radijaciju visoko u nebo i šireći je Evropom, pa čak i dijelovima Azije i Afrike.
Samo jedan čovjek je znao mjesto ispusnog ventila i njegovo ime je bio Aleksej Ananenko, jedan od inženjera fabrike.
On je zajedno s još jednim inženjerom Valerijem Bezpalovim i nadzornikom smjene Borisom Baranovim zamoljen da preuzme samoubilačku misiju.
Njima je data mogućnost da odbiju, međutim Ananenko je jednostavno odgovorio: "Kako sam to mogao učiniti kada sam bio jedina osoba u smjeni koja je znala gdje se nalaze ventili?"
U Černobilj su ušli kroz reaktorsku komoru, stojeći u radioaktivnoj vodi visokoj do struka u potpunom mraku. Baranovljevo ronilačko svjetlo je navodno bilo prigušeno i povremeno se palilo i gasilo. Svaki minut proveden u prostoriji bio je još jedan minut u kojem su izotopi slobodno pustošili njihova tijela.
Svjetlo je na kraju trajno izgorjelo, ali ne prije nego što su ugledali poznatu cijev za koju su znali da vodi do ventila koje su tražili.
Zgrabili su cijevi i slijedili ih sve dok nisu pronašli dva ventila, koja su otvorili da ispuste vodu. Bazen se brzo počeo isušivati.
Mnogi izvori vijesti izvijestili su da su sva trojica umrla u roku od nekoliko sedmica od radijacijske bolesti. Međutim, prema Endrjuu Lederbarouu , autoru knjige "Černobilj 01:23;40" iz 2016. godine, Ananenko nastavlja raditi u industriji nuklearne energije, a Bezpalov je takođe pronađen živ. Baranov je preminuo 2005. godine od zatajenja srca u kada je imao 65 godina.
Vjeruje se da je voda upila puno više zračenja nego što se isprva vjerovalo i naposljetku im spasila život.