Bivši srpski kralj Milan Četvrti Obrenović (1854-1901), tokom čije je vladavine Srbija stekla međunarodno priznanje kao nezavisna država, umro je 10. febuara 1901. godine.
Postao je knez 1868, poslije ubistva kneza Mihaila Obrenovića, i u spoljnoj politici se isprva oslanjao na Rusiju.
Pod pritiskom javnog mnjenja objavio je 1876. rat Otomanskom carstvu, koji je 1877. neuspješno okončan. Iste godine je, pod uticajem Rusije, ponovo zaratio s Turcima, ovog puta uspješno, pa je Srbija 1878. iz rata izašla ojačana, dobivši Vranjski, Niški, Pirotski i Toplički okrug, a u julu iste godine na Berlinskom kongresu i formalno joj je priznata nezavisnost.
Zbog ruske podrške Bugarskoj i Sanstefanskog ugovora sklopljenog u martu 1878. na štetu Srbije oslonio se na Austro-Ugarsku, s kojom je 1881. zaključio tajnu konvenciju.
Beč je garantovao njegov ostanak na prijestolu i diplomatsku pomoć za širenje Srbije ka jugu, ali je nagodba u narodu shvaćena kao izdaja nacionalnih interesa.
Proglasio je 1882. Srbiju kraljevinom, a sebe kraljem, a 1883. u krvi je ugušio Timočku bunu. Kad se Bugarska 1885. ujedinila sa Istočnom Rumelijom objavio joj je rat da bi zauzeo dio bugarske teritorije i tako vratio poremećenu ravnotežu na Balkanu.
Postao je još nepopularniji poslije neuspjeha u tom ratu, koji je uz to neodlučno i nevješto vodio, pa je 1888. morao da prihvati liberalni ustav kojim je Srbija postala parlamentarna monarhija.
Izazvao je nezadovoljstvo pokušajem da izigra ustavne odredbe, 1889. je abdicirao u korist maloljetnog sina Aleksandra, a 12 godina kasnije umro je u Beču.