Nekada davno, jedan zemljoposjednik ponudio je nagradu onome ko mu bude pomogao da na jednostavan način otvori orahe koje je nabrao. Lokalni stolar predložio je da ih otvori pilom. Vojnik mu je savjetovao da ih gađa mecima.
Naposlijetku, jedan lutkar mu je donio prekrasnu drvenu lutku obojenu jarkim bojama, s jakom čeljusti s metalnim oprugama za otvaranje oraha. Zemljoposjednik je bio oduševljen! Ne samo da je s lakoćom otvarao orahe, nego je i lutka bila prekrasna i besprijekorno izrađena. Nagradio je lutkara darovavši mu radionicu. Tako je Fridrih Vilhelm Fuhtner postao poznat kao "otac figure orašara".
Lampice, kuglice, jelke, zvjezdice već su tradicionalno dio praznika. No, u posljednjih nekoliko godina posebno mjesto zauzimaju i orašari, koji su preplavili izloge trgovina, ulice i trgove, te se kao dekoracija ušunjali i u domove.
Istorija orašara
Figure orašara potiču iz kasnog 17. vijeka. Najpoznatiji orašari dolaze iz Zoneberga iz njemačke pokrajine Tiringije te iz Erzgebirgea - Rudogorja, na granici s Češkom. Na ovom su području ljudi zarađivali rudarstvom, no s propašću ove industrije, rudari su počeli izrađivati igračke i novogodišnje figurice koje su se prodavale na sajmovima tokom praznika širom Njemačke. Za izradu kvalitetnih, pravih orašara potrebno je 130 koraka. Svaki ima do 60 dijelova koji su izrađeni od lokalnog drveta smreke i bukve. Brada i kosa su najčešće od zečjeg krzna. Zatim se izrezbareni dijelovi oslikavaju. Originalni komadi koštaju od 70 evra naviše. Neki koštaju i mnogo više zavisno od kvaliteta, veličine i marke.
Originalni orašari imali su dovoljno jaku čeljust da razbiju ljusku oraha, dok današnji imaju dekorativnu zadaću i mogu, eventualno, razbiti ljusku kikirikija.
Kako je rasla potražnja, tako je započinjala i masovna proizvodnja figura. Dekorativne figure orašara postale su popularne izvan Evrope nakon Drugog svjetskog rata, kada su brojni američki vojnici koji su bili stacionirani u Njemačkoj, pri povratku u Sjedinjene Američke Države sa sobom donosili figure orašara kao suvenir zbog vješte izrade, jarkih boja te simbolike i topline koju donose u dom.
Stajnbah orašari
Porodica Stajnbah održava tradiciju izrade orašara preko 250 godina te je odigrala važnu ulogu u širenju njihove popularnosti. U početku su svi izgledali vrlo slično - vojnici, vitezovi, kraljevi. No, gospodin Stajnbah odlučio je, uz orašare nalik likovima iz folklora, izrađivati i one nalik poznatim svjetskim vođama i zanimanjima. Nastavio je proizvodnju u ograničenim izdanjima pa je orašar u obliku kralja Ludviga II proizveden u samo 3.000 primjeraka. Ovaj marketinški plan, izrada ograničenih specijalnih izdanja, navela je kolekcionare da ih što prije kupe, a sakupljanje orašara postao je hobi za mnoge koji su cijenili ručno izrađene i obojene figure.
Simbol sreće koji tjera zle duhove
U njemačkoj tradiciji figura orašara je simbol sreće koja tjera zle duhove. Gotovo svi orašari koji su nastali prije prve polovine 20. vijeka su funkcionalni, dok velik dio modernih orašara ima samo dekorativnu svrhu, odnosno nemaju mogućnost da se njima drobe orasi. Orašari su takođe dio njemačkog folklora, te služe kao zaštitnici kuće u kojoj se nalaze.
I braća Grim pisala su o orašaru
Jakob Grim, najstariji od slavne braće Grim, takođe je pisao o orašarima u svojoj raspravi o germanskoj mitologiji "Deutsche Mythologie" iz 1835. On je opisao kako su drveni orašari rezbareni kao zaštitni likovi snage i moći. Smrknuti orašari simbolisali su sreću, pokazujući svoje zube, trebalo je da štite domove tjerajući zle duhove. Tradicionalni orašari obično su preuzimali atribute autoriteta, kao što su kraljevi, vojnici, šumski čuvari ili policajci. Tokom božićne sezone, siromašni su mogli proslaviti svoju tešku godinu rada tako što bi im na njihovu zapovijed razbili orahe.
Balet
Balet "Orašar" ubraja se među najpoznatije baletne izvedbe na svijetu, a svoju tematiku temelji na bajci "Orašar i kralj miševa" Ernsta Hofmana. Praizvedba bajkovitog baleta "Orašar" održana je u Sankt Peterburgu 18. decembra davne 1892. godine, a naručitelj baleta bio je direktor Carskih pozorišta Ivan Aleksandrovič Vsevoložski. Zanimljivo je kako su u prvoj izvedbi "Orašara" Klaru i princa igrala djeca, a tek u kasnijim profesionalnim produkcijama uloge su se počele dodjeljivati odraslim plesačima.
Originalno trajanje baleta "Orašar" iznosi 85 minuta, a sastavljen je od dva čina. Balet odiše čarobnim svijetom mašte prikazujući najtopliju božićnu priču o djevojčici i čarobnjaku te igračkama koje po noći ožive. Radnja priče događa se na Badnju noć, kada djevojčica Klara ispod bora pronalazi pomalo neobičan poklon - drvenog Orašara koji oživljava u njenom snu. No, sama čarolija krije se u tome što se u tijelu Orašara nalazi začarani dječak. Tačno u ponoć budi se magija te miševi narastu i krenu u napad. Porazivši kralja miševa sa sedam glava koji je stajao na putu pravoj ljubavi i obranivši Klaru, čarolija se prekida, a drveni vojnik pretvara se u pravog mladića. U drugom činu oživljava se preobrazba Orašara u prekrasnog princa koji Klaru odvodi kroz mladu mjesečinu i sitne pahulje u svijet Vile šećera, gdje caruju mirisi i ukusi slatke čokolade iz Španije, crne kafe Bliskog istoka, raznobojne lizalice iz Rusije te raskošan čaj iz Kine.
Najljepši je dio koji završava muzikalnim valcerom, a Klara se polako budi i shvata kako je sve to bio predivan praznični san. Glavni ženski lik u "Orašaru" imao je razna imena. Od Marichen, Marie, Maša pa sve do Klara. U početku je imala njemačko ime skladno njenom literarnom porijeklu, a u Rusiji je pak zvana Maša. Najgledanija baletska izvedba na svijetu u vrijeme praznika zamišljena je kao bajka s blistavom scenografijom i profinjenim kostimima, čak 150 različitih kostima koristi se u klasičnom prikazu "Orašara". Nakon prve svjetske izvedbe "Orašara" 18. decembra 1892. u teatru "Marinski" u Sankt Peterburgu, kritičari nisu bili impresionirani i činilo se da balet nema svijetlu budućnost. Tek nakon produkcije rusko-američkog koreografa Georgea Balančinea za njujorški balet 1954. "Orašar" je počeo sticati popularnost. Do kraja šezdesetih godina "Orašar" se etablirao kao glavni balet prazničnog doba.
Instrument posebnog treptavog zvuka koji se čuje u melodiji "The Dance of the Sugar Plum Fairy" je čelesta, instrument koji pripada grupi klavijatura. Čajkovski ju je u Rusiju prokrijumčario iz Pariza kako bi karakter lika Sugar Plum Fairy pratio jedinstven zvuk.