Istorija

Red i gvozdena disciplina u banjalučkim muškim đačkim domovima

Red i gvozdena disciplina u banjalučkim muškim đačkim domovima
Foto: Arhiv RS | Red i gvozdena disciplina u banjalučkim muškim đačkim domovima
Verica Josipović

Muški srednjoškolski dom u Banjaluci formiran je 1. jula 1945. Počeo je raditi kao Internat Državne muške realne gimnazije, sa inventarom koji je dobio od Gradskog narodnog odbora Banjaluka, a koji je pripadao bivšim domovima Muslimanskog kulturnog i prosvjetnog društva "Gajret" i Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva "Prosvjeta".

Do avgusta 1947. nalazio se u u dvije zgrade koje nisu bile u istom dvorištu u Ulici Mladena Stojanovića, na broju 26 i 61, tj. u zgradi Državne mješovite građanske škole i u zgradi Evangelističke crkve. U Građanskoj školi bilo je 15 spavaonica i jedna učionica, a u zgradi crkve kuhinja, trpezarija, magacin, soba za rublje, kancelarija i jedna spavaonica. Krajem avgusta 1947. Dom se preselio u Maršala Tita 33 (kasnije je Dom dobio kućni broj 155 i 155a) u Samostan Marija Pomoćnica sestara Dragocjene krvi Isusove (crne none), gdje je do tada bio smješten Ženski srednjoškolski dom i Ženska gimnazija. Kapacitet Doma je bio 270 pitomaca, učenika Gimnazije, Trgovačke akademije i učiteljskog pripremnog tečaja. Zaposlenih je bilo 19: Sulejman Badić, upravnik, Simo Vuković i Anto Mijatović, vaspitači, Dušan Sladojević, ekonom, Franjo Rupnik, pomoćni ekonom, Katica Mance, kuvarica, Mileva Radulović, Lenka Smiljanić, Safeta Tufekdžić i Jovanka Jočić, pomoćne kuvarice, Ljubica Šejn, Radojka Kojadinović, Ramila Pedić i Fatima Durić, čistačice, Štefica Grozdek i Francika Vojtan, pralje, Janja Jokić, krpačica, Anto Predragović i Jovo Iličić, služitelji. U Domu je od 1945. do 1955. boravilo 2.536 pitomaca, od toga 580 djece palih boraca i ŽFT.

Upravnik Doma Simo Vuković u izvještajima je isticao da je "Dom ulagao mnogo truda na vaspitanju djece koja su došla sa sela i da su u tome postizali dobre rezultate. Takođe se puno radilo sa djecom pod starateljstvom, koja su došla iz dječijih domova sa prilično slabim vaspitanjem. Trebalo je duže raditi s njima da se razbije njihovo mišljenje 'ja sam ratno siroče i meni ne može niko ništa pa makar se slabije vladao ili slabije učio'. Održavala su se redovno predavanja o higijeni, zdravlju, društvenim naukama, o čuvanju državne imovine i razvijanju kulturnih navika kod djece. Teškoće su bile u tome što je Dom bio pretrpan, slabo opremljen namještajem i posteljinom.

Smještaj siromašne i djece pod starateljstvom plaćao je Gradski narodni odbor Banjaluka. Pitomci koji su sami plaćali Dom, uplaćivali su do 1952. godine mjesečno 200-300 dinara, što znači da je roditelj izdržavanje djeteta mogao platiti za jednu prodatu kokošku. U ovom domu djeca su imala dobar uspjeh u školi, jer su naučila redovno učiti i raditi."

Muški srednjoškolski dom kao ustanovu sa samostalnim finansiranjem osnovao je Narodni odbor grada Banjaluka rješenjem broj 13071 od 20. maja 1952.

Djelatnost Doma bila je omogućavanje srednjoškolskoj omladini, prvenstveno učenicima više gimnazije i osmoljetki, pohađanje škole i prosvjetno-vaspitno uzdizanje. Godine 1954. dobija ime Đački dom "Veselin Masleša". Kapacitet Doma bio je 150 pitomaca. U Domu je vladao red i gvozdena disciplina, koja je prevazilazila kasarnsku, a naročito dok je upravnik bio Simo Vuković. Pitomce ovog doma u gradu su zvali vukovićevci, a Dom "Simin dom".

Useljenje u novu zgradu

Početkom školske 1960/61. Dom se uselio u novu zgradu, masivnu četvorospratnicu sa brojnim balkončićima i nadsvodima, u Ulici 22. aprila. Ova zgrada je rađena od 1957. za Školski građevinski centar (škola i internat). Investitor je bio Narodni odbor sreza Banjaluka. Po završetku objekta, u zgradu nije useljen Školski građevinski centar, već je zgrada škole ustupljena Tehničkom fakultetu, danas Elektrotehničkom fakultetu, a internat Đačkom domu "Veselin Masleša". U dio stare zgrade Doma "Veselin Masleša" u Ul. Maršala Tita 155 useljena je Viša ekonomsko-komercijalna škola, a dio zgrade je i dalje koristio Dom. Kapacitet nove zgrade iznosio je 400 mjesta, a uslovi za rad i stanovanje bili su izvanredni. Đaci su mogli da uče u sobama, jer je u njima bilo smješteno samo nekoliko kreveta. Pri Domu je radila kuhinja sa samoposluživanjem. Imao je prostorije za organizovanje zabavnih, sportskih i kulturnih sadržaja. Klupske prostorije bile su snabdjevene radio-aparatima, televizorima, razglasnom stanicom, literaturom i sportskim rekvizitima. Svake sedmice održavala su se predavanja o najaktuelnijim političkim događajima u zemlji i inostranstvu. U Domu su radile sekcije: muzička, šahovska i sekcija za stoni tenis. Od 1963. svake subote i nedjelje organizovane su igranke za pitomce. U Domu su od 1960, pored srednjoškolaca, stanovali i studenti Više ekonomsko-komercijalne škole, Više poljoprivredne i Više pedagoške škole. To je bio problem za upravu i vaspitače, jer su morali da se prilagođavaju uzrastu pitomaca i da usklađuju odnose između sedamnaestogodišnjaka i studenata, od kojih neki imaju oko četiri decenije života. Poslije zemljotresa u Skoplju 1963. godine, 150 učenika iz tog grada je našlo privremeni smještaj u ovom domu.

Neposredno nakon useljenja u novu zgradu Domu "Veselin Masleša" pripojeni su Đački dom "Mladen Stojanović", Đački dom Poljoprivredne škole, Dom učenika u privredi "Leda Karabegović", a 1963. Đački dom Medicinske škole sa osobljem i inventarom. Veliki priliv srednjoškolaca u Banjaluku iziskivao je maksimalno korištenje kapaciteta, kadrova i smanjenje režijskih troškova u đačkim domovima. Imajući sve to u vidu, kao i neiskorištenost kapaciteta Ženskog dječijeg doma "Danko Mitrov", NOO Banjaluka je 1962. donio odluku o spajanju ovog doma sa Đačkim domom "Veselin Masleša". Spojeni domovi su radili pod nazivom Srednjoškolski dom učenika u Banjaluci. Dužnost upravnika obavljao je upravnik Đačkog doma "Veselin Masleša" Milorad Pejčinović. Po nalogu Skupštine sreza Banjaluka školske 1963/64. u okviru Doma radio je Studentski dom, koji je septembra 1964. postao samostalna ustanova. Te godine u Domu je bilo 509 učenika i 119 studenata. Dom je na ishrani imao i 90 učenika, koji su stanovali u privatnom smještaju. Nova zgrada i zgrada Studentskog doma imali su parno grijanje, dok su u ostale dvije zgrade Doma u Maršala Tita i Danka Mitrova, zagrijavanje vršilo pećima na ugalj i drva.

Organi upravljanja u Domu 1963. bili su Odbor Doma, Vijeće Doma, Stručni kolegij vaspitača i Kolektiv radnika i službenika. Odbor Doma imao je 21 člana, tri predstavnika osnivača, tri škola, pet omladinskih organizacija, tri vaspitača, sedam članova zajednice Doma i upravnik. Vijeće Doma imalo je 15 članova, a činili su ga upravnik, pomoćnik upravnika, vaspitači, medicinska sestra, ekonom, šef računovodstva i predstavnici zajednice učenika. Stručni kolegij vaspitača sazivao je upravnik po potrebi. Na ovim sastancima analizirani su pojedini pedagoški problemi i utvrđivane mjere za njihovo rješavanje. Sastanci cjelokupnog radnog kolektiva (oko 60 zaposlenih) održavali su se po potrebi, a raspravljalo se o radnoj disciplini osoblja, o ličnim pitanjima i o mjerama za brižljivo rukovanje i čuvanje imovine Doma.

Poslije zemljotresa, oktobra 1969, zbog velikog oštećenja nova zgrada Doma, kao i zgrade u Maršala Tita su srušene. Nakon sanacije, Đački dom "Veselin Masleša" počeo je da radi u zgradi u Ulici Danka Mitrova u septembru 1970. godine, gdje se i sad nalazi.

Ta zgrada zidana je za starački dom - uboški dom u periodu 1936. do 1939. U drugoj polovini 1939. godine u zgradi je počeo funkcionisati Dom staraca i starica, ali je ukinut krajem 1939. godine, jer je bilo skupo izdržavanje štićenika (njih 11) pa je za njih pronađen jeftiniji način zbrinjavanja. Početkom školske 1940/1941. godine Trgovačka akademija sa 300 učenika i 14 nastavnika se privremeno preselila u novu zgradu Uboškog doma. Za vrijeme Nezavisne države Hrvatske u zgradi je bio smješten Dječiji dom, u kojem je boravilo preko 200 izbjegličke djece, isključivo islamske vjere. Poslije oslobođenja, u aprilu 1945, u zgradi je formiran Dječiji dom "Kasim Hadžić". Krajem 1949. godine u zgradu se iz Nazareta preselio Dječiji dom "Danko Mitrov", koji je 1962. pripojen Srednjoškolskom đačkom domu "Veselin Masleša".

Prema sačuvanim podacima, upravnik Muškog srednjoškolskog doma 1945-1946. bio je Nikola Šegan. Poslije njega 1947-1949. upravnik je bio Sulejman Badić rođen 2. avgusta 1902. u Cazinu. Narodnu višu dječačku školu uz Mušku preparandiju u Derventi završio je 1922. Mušku učiteljsku školu u istom gradu završio je 1926. Praktični učiteljski ispit položio je u Banjaluci 1929. Tečaj za usavršavanje nastavnika stručnih produžnih škola završio je u Banjaluci 1935. Do početka Drugog svjetskog rata radio je kao učitelj 1927-1937. u Ključu, kasnije u Banjaluci. Po oslobođenju bio je direktor Vježbaonice pri Učiteljskoj školi, direktor Muškog srednjoškolskog doma, direktor Treće osmogodišnje škole u Banjaluci, inspektor za osnovnu nastavu i prosvjetni savjetnik. Početkom školske 1961/62. ukinuta je prosvjetno-pedagoška služba NOS Banjaluka pa je premješten u Školski centar Industrije papira FNRJ Banjaluka.

Upravnici u Domu bili su još: Simo Vuković (10.8.1949-17.9.1952), Borislav Šušnjar (1952-1953), Nikola Stanišić (1954), Simo Vuković (1955-1963), a poslije njega Milorad Pejčinović rođen je 1919. u Slatini, srez Banjaluka. Radio je u SNO Banjaluka kao član IO i povjerenik 1945-1949. Godine 1950. bio je predsjednik SNO Banjaluka. Školske 1951/52. bio je učitelj u Krnetama i Laktašima, kasnije predsjednik NOO Laktaši. Od 1960. do 1963. radio je u Domu "Veselin Masleša" kao viši referent.

Kao vaspitači u Domu radili su: Simo Vuković, Mirko Jungić, Anto Mijatović, Avdo Muhurdarević, Mahmut Salčić, Katica Hip, Milomir Popović, Veljko Popović, Svetozar Ćurić, Anka Orlov, Ahmet Memišević, Milivoj Kilibarda, Rajko Bulić, Vasilije Piletić.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije