Prije tačno jednog vijeka, 13. avgusta 1926. godine, u Biranu na istoku Kube rođen je dječak koji će nekoliko decenija kasnije postati jedan od najprepoznatljivijih, najuticajnijih i najkontroverznijih političara 20. vijeka.
Zvao se Fidel Alehandro Kastro Rus (Fidel Alejandro Castro Ruz).
Za jedne će postati simbol revolucije, otpora američkoj dominaciji i borbe malih zemalja protiv velikih sila. Za druge diktator koji je ukinuo politički pluralizam, zatvarao protivnike i natjerao veliki broj Kubanaca da napuste zemlju.
Ali gotovo niko ne može osporiti jedno: malo je ljudi koji su tokom druge polovine 20. vijeka toliko dugo bili u centru svjetske istorije.
Kastro je nadživio američke predsjednike koji su pokušavali da ga uklone, raspad Sovjetskog Saveza koji je njegovu zemlju finansijski održavao, Hladni rat kojem je bio jedan od simbola, brojne zavjere protiv svog života, ekonomsku izolaciju, invaziju u Zalivu svinja i Kubansku raketnu krizu tokom koje se čovječanstvo približilo nuklearnom ratu.
Kada je umro 25. novembra 2016, imao je 90 godina.
Danas bi napunio 100.
Kuba danas obilježava njegovih 100 godina
Kuba danas, 13. avgusta, obilježava 100 godina od rođenja Fidela Kastra, a stogodišnjica jednog od najpoznatijih i najkontroverznijih političara 20. vijeka obilježava se nizom manifestacija širom ostrva.
Program traje od 10. do 16. avgusta i obuhvata koncerte, izložbe, književne programe, pozorišne i plesne predstave i druge manifestacije. Centralni datum je upravo 13. avgust, dan kada je Kastro 1926. rođen u Biranu na istoku Kube.
Posebno mjesto zauzima Međunarodni sajam knjiga u Havani. Danas se predstavljaju knjige o životu i političkom djelovanju Kastra, dok poznati kubanski sportisti sa publikom dijele svoja sjećanja na susrete s njim. Kubanske diskografske kuće pripremile su i neobičan detalj povodom jubileja - plejlistu "100 pjesama o Fidelu".
Stogodišnjica, međutim, dolazi u trenutku kada Kuba prolazi kroz veoma tešku ekonomsku krizu, uz nestašice goriva i lijekova, probleme sa snabdijevanjem električnom energijom i poremećaje u saobraćaju i svakodnevnom životu. Upravo zato današnja godišnjica ponovo pokazuje koliko je Kastrovo nasljeđe podijelilo Kubance: jedni ga pamte kao simbol nacionalnog dostojanstva, obrazovanja i socijalne politike, dok ga drugi smatraju tvorcem političkog i ekonomskog sistema koji je doprinio današnjim problemima zemlje.
Sin zemljoposjednika koji je krenuo u revoluciju
Jedna od ironija Kastrovog života jeste to što budući komunistički revolucionar nije rođen u siromašnoj radničkoj porodici.
Njegov otac Anhel Kastro Argis (Ángel Castro Argiz) bio je španski doseljenik iz Galicije koji je na Kubi postao uspješan zemljoposjednik i proizvođač šećerne trske.
Fidelova majka Lina Rus Gonzales (Lina Ruz González) poticala je iz seoske porodice.
Fidel je školovan u katoličkim školama, među kojima je bio i prestižni jezuitski koledž Belen u Havani.
Bio je visok, snažan i izrazito takmičarski nastrojen.
Volio je sport, posebno košarku i bejzbol.
Kasnije je nastala gotovo filmska legenda prema kojoj je mladi Kastro bio toliko dobar bacač da su ga željeli američki profesionalni bejzbol klubovi.
Priča je sjajna.
Problem je što za nju nema pouzdanih dokaza.
Istoričari uglavnom smatraju da je priča o tome da je mogao završiti u američkoj profesionalnoj bejzbol ligi jedna od brojnih legendi koje su vremenom izrasle oko njegove biografije.
Politika ga je, u svakom slučaju, privukla mnogo više od sporta.
Godine 1945. upisao je pravo na Univerzitetu u Havani, gdje je ušao u politički svijet koji je tada bio sve samo ne miran. Studentske organizacije, političke grupe, korupcija i nasilje bili su dio univerzitetskog života.
Kastro je diplomirao pravo i počeo da radi kao advokat.
A onda je Kuba krenula putem koji će potpuno promijeniti njegov život.
Napad koji je završio katastrofom
General Fulhensio Batista (Fulgencio Batista) izveo je 1952. državni udar i preuzeo vlast.
Kastro je odlučio da ga sruši.
Dana 26. jula 1953. poveo je grupu pobunjenika u napad na kasarnu Monkada u Santijagu de Kubi.
Plan je bio smion.
I završio je katastrofom.
Pobunjenici su poraženi, mnogi su ubijeni, a Kastro je uhapšen.
Mogao je to biti kraj njegove političke priče.
Umjesto toga, sudnica mu je dala pozornicu.
Tokom suđenja održao je odbranu koja će kasnije postati poznata pod nazivom "Istorija će me osloboditi".
Kastro je osuđen na zatvor, ali je Batista 1955. proglasio amnestiju i pustio političke zatvorenike.
Fidel je otišao u Meksiko.
Tamo će upoznati čovjeka čije će lice, jednako kao njegovo, postati simbol revolucije.
Ernesta "Čea" Gevaru (Ernesto "Che" Guevara).
Na Kubu su krenula 82 čovjeka
Krajem novembra 1956. iz Meksika je prema Kubi krenula mala jahta pod imenom "Granma".
Bila je predviđena za daleko manje ljudi.
Na nju su se ukrcala 82 revolucionara.
Među njima Fidel Kastro, njegov brat Raul (Raúl Castro), Če Gevara i Kamilo Sjenfuegos (Camilo Cienfuegos).
Putovanje je bilo užasno.
Brod je bio pretrpan, ljudi su patili od morske bolesti, a iskrcavanje na Kubi nije prošlo prema planu.
Batistine snage ubrzo su napale pobunjenike.
Većina grupe bila je ubijena, zarobljena ili rasuta.
Od 82 čovjeka ostala je samo mala grupa sposobna da nastavi borbu.
Na prvi pogled, revolucija je bila gotova prije nego što je počela.
Ali preživjeli su otišli u planine Sijera Maestre.
Tamo je počela gerilska kampanja koja će nešto više od dvije godine kasnije srušiti Batistu.
Prvog januara 1959. Batista je pobjegao sa Kube.
Kastrovi revolucionari pobijedili su.
Fidel je imao 32 godine.
Brada nije bila samo revolucionarni imidž
Brada, vojna uniforma i cigara postali su sastavni dio Kastrovog izgleda.
Ali za bradu je imao i vrlo praktično objašnjenje.
Godine 1985. objasnio je da bi svakodnevno brijanje od 15 minuta značilo hiljade izgubljenih minuta godišnje.
Računao je da bi to bilo oko 5.000 minuta godišnje.
Vrijeme je, govorio je, radije trošio na čitanje ili vježbanje.
Brada je, naravno, odavno bila mnogo više od uštede vremena.
Postala je simbol gerilaca iz Sijera Maestre.
I toga su bili svjesni i njegovi neprijatelji.
Među neobičnim američkim idejama za diskreditovanje Kastra razmatrana su sredstva kojima bi mu otpala čuvena brada. Ideja nije bila da ga ubiju, već da unište dio revolucionarnog imidža koji je godinama pažljivo gradio.
Hladni rat je ponekad zaista izgledao kao scenario za špijunsku komediju.
CIA, otrovne cigare i broj 638
Nijedan dio Kastrovog života nije proizveo toliko nevjerovatnih priča kao pokušaji da bude ubijen.
Bivši šef kubanske obavještajne službe Fabijan Eskalante (Fabián Escalante) tvrdio je da su tokom Kastrovog života otkrivena čak 638 plana ili pokušaja atentata.
Taj broj treba uzeti sa rezervom.
Potekao je iz kubanskih bezbjednosnih struktura i ne postoji nezavisna dokumentacija za svih 638 slučajeva.
Ali ono što nije legenda jeste da su američke službe zaista razmatrale i razvijale različite planove za uklanjanje Kastra.
Neki zvuče nevjerovatno.
Otrovne cigare.
Otrovne pilule.
Kontaminirano ronilačko odijelo.
Ideje povezane sa njegovom ljubavlju prema ronjenju.
Planovi da mu se naruši zdravlje ili javni imidž.
Brojne operacije nikada nisu stigle dalje od planiranja.
Ipak, sama činjenica da su takve ideje postojale govori koliko je Vašington želio da ukloni čovjeka koji je uspostavio komunističku vlast samo oko 150 kilometara od obale Floride.
Prema Kastrovom bivšem tjelohranitelju Eskalanteu, bilo ih je 638.
Guinness World Records čak navodi tu brojku u kategoriji najvećeg broja neuspjelih atentata.
Kastru se zbog toga pripisuje sjajna rečenica:
"Kada bi preživljavanje atentata bilo olimpijska disciplina, osvojio bih zlatnu medalju."
Žena koja je navodno došla da ga otruje
Među najpoznatijim pričama je ona o Mariti Lorenc (Marita Lorenz), ženi koja je bila u vezi sa Kastrom.
Lorenc je kasnije tvrdila da je bila uključena u plan za njegovo ubistvo i da je na Kubu donijela otrovne pilule.
Priča dalje poprima gotovo filmski karakter.
Prema njenom kasnijem svjedočenju, Kastro je shvatio šta namjerava. Navodno joj je pružio pištolj i praktično je izazvao da ga ubije.
Ona to nije učinila.
Problem s ovom pričom jeste što veliki dio dramatičnih detalja počiva upravo na njenom svjedočenju, pa je treba tretirati kao anegdotu, a ne kao potpuno dokazanu istorijsku činjenicu.
Ali sama činjenica da je CIA sarađivala sa ljudima iz Kastrovog okruženja u pokušajima njegovog uklanjanja dobro je dokumentovana.
Invazija koja je trebalo da ga sruši
U aprilu 1961. Kastro se suočio sa mnogo ozbiljnijom prijetnjom od otrovne cigare.
Oko 1.400 kubanskih emigranata, obučenih i podržanih od CIA, iskrcalo se u Zalivu svinja sa ciljem da pokrenu ustanak i sruše novu kubansku vlast.
Invazija je završila katastrofalnim porazom.
Za američkog predsjednika Džona F. Kenedija (John F. Kennedy) bila je veliko poniženje.
Za Kastra - politički poklon.
Izašao je iz sukoba jači.
A Kuba se još čvršće približila Sovjetskom Savezu.
Godinu i po kasnije taj odnos dovešće svijet do ivice nuklearnog rata.
Trinaest dana kada je svijet čekao nuklearni rat
U oktobru 1962. američki izviđački avioni otkrili su sovjetske nuklearne rakete na Kubi.
Počela je Kubanska raketna kriza.
Sjedinjene Države i Sovjetski Savez našli su se u najopasnijem direktnom sukobu Hladnog rata.
Tokom 13 dana svijet je čekao odgovor na pitanje koje danas zvuči zastrašujuće jednostavno:
Hoće li početi nuklearni rat?
Kastro se našao u samom centru sukoba dvije supersile.
Kriza je završena dogovorom Vašingtona i Moskve. Sovjeti su povukli rakete sa Kube, SAD su obećale da neće izvršiti invaziju na ostrvo, a Amerikanci su tajno pristali da uklone svoje rakete Jupiter iz Turske.
Kastro, paradoksalno, nije bio za stolom za kojim je donesena konačna odluka o raketama na njegovoj zemlji.
Bio je bijesan zbog načina na koji je Nikita Hruščov (Nikita Khrushchev) postigao dogovor sa Kenedijem.
Mala Kuba uspjela je da postane centar svijeta, ali je u presudnom trenutku ponovo osjetila šta znači biti mala država između dvije supersile.
Četiri sata i 29 minuta za govornicom UN
Ako postoji političar koji nije imao problem sa dugim govorima, onda je to bio Fidel Kastro.
Dana 26. septembra 1960. izašao je za govornicu Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u Njujorku.
Delegatima se preporučivalo da govore oko 15 minuta.
Kastro je govorio 269 minuta.
Četiri sata i 29 minuta.
To je i danas najduži vremenski izmjeren govor održan pred Generalnom skupštinom UN. I zbog toga je uvršten u Ginisovu knjigu rekorda. Ginis ga vodi kao rekordera i za najduži mandat šefa države koji nije monarh,
Kastro je bio poznat po govorima koji su trajali satima. Nisu bili samo politički govori u klasičnom smislu. Skakao je sa međunarodne politike na poljoprivredu, sa istorije na ekonomiju, sa SAD na proizvodnju mlijeka.
Publika je morala biti spremna na maraton.
Kastro i krava koja je postala nacionalna zvijezda
Da, proizvodnja mlijeka.
Jedna od najbizarnijih epizoda Kastrovog doba bila je - krava.
Zvala se Ubre Blanka (Ubre Blanca), odnosno "Bijelo vime".
Kuba je pokušavala da unaprijedi proizvodnju mlijeka ukrštanjem rasa prilagođenih različitim klimatskim uslovima.
Ubre Blanka postala je propagandna zvijezda.
Prema tadašnjim podacima, 23. juna 1982. dala je oko 110 litara mlijeka u jednom danu, što je tada predstavljeno kao svjetski rekord.
Kastro je posjetio farmu.
Krava se pojavljivala u državnim medijima.
Kada je uginula 1985, dobila je čak i nekrolog u partijskom listu "Granma".
Napravljen joj je i spomenik.
Priča zvuči komično, ali govori mnogo o Kastru. Opsjedala ga je ideja da Kuba može sopstvenom naukom, poljoprivredom i organizacijom pobijediti ograničenja tropske klime i ekonomske izolacije.
Ponekad su ti projekti donosili rezultate.
Ponekad su postajali simbol megalomanije sistema.
Cigara bez koje ga je bilo teško zamisliti
Ako biste nacrtali karikaturu Fidela Kastra, vjerovatno biste nacrtali tri stvari:
bradu, vojnu uniformu i cigaru.
Kastro je počeo pušiti kao tinejdžer.
Kubanske cigare postale su dio njegove međunarodne slike, a marka Cohiba neraskidivo se povezivala sa kubanskim državnim vrhom i diplomatijom.
A onda je čovjek čija je cigara postala gotovo politički simbol - prestao da puši.
Bilo je to 1985.
Objasnio je da je posljednja žrtva koju može podnijeti za javno zdravlje Kubanaca upravo prestanak pušenja.
Rekao je da cigaru mjesecima nije zapalio i da mu, iznenađujuće, nije mnogo nedostajala.
Za čovjeka kojeg su decenijama fotografisali sa cigarom, to je bila gotovo promjena logotipa.
Revolucija je naučila stotine hiljada ljudi da čitaju
Kastrova Kuba ne može se razumjeti samo kroz rakete, CIA i političke zatvorenike.
Jedan od projekata kojim se revolucija najviše ponosila bila je kampanja opismenjavanja iz 1961.
Desetine hiljada mladih ljudi poslane su u ruralne krajeve da uče stanovništvo da čita i piše.
Učionice nisu uvijek bile škole.
Učilo se u kućama, na farmama i u udaljenim selima.
Kampanja je postala jedan od najvažnijih simbola revolucionarne Kube.
Kasnije je izgrađen sistem besplatnog obrazovanja i zdravstvene zaštite koji će postati jedan od glavnih argumenata Kastrovih pristalica.
Zanimljivo je da je jedna nova ekonomska studija objavljena upravo 2026. pokušala dugoročno izmjeriti efekte kubanskih reformi zdravstva i masovnog opismenjavanja. Autori su procijenili da su reforme bile povezane sa značajnim dugoročnim poboljšanjima u obrazovanju i smanjenjem smrtnosti novorođenčadi u odnosu na uporedni model Kube bez tih reformi.
Ali tu počinje i druga polovina priče.
Cijena revolucije
Obrazovanje i zdravstvo nisu izbrisali političku represiju.
Poslije revolucije uspostavljen je jednopartijski sistem.
Politički protivnici bili su zatvarani, medijske slobode ograničene, opozicione organizacije nisu mogle slobodno djelovati, a veliki broj Kubanaca napustio je zemlju.
Kastrovi protivnici zato potpuno drugačije čitaju njegovu biografiju.
Za njih činjenica da je Kuba postigla rezultate u zdravstvu ili obrazovanju ne može biti opravdanje za odsustvo slobodnih višestranačkih izbora, zatvaranje neistomišljenika i represiju.
U tome i jeste razlog zbog kojeg se o Kastru ni 100 godina nakon njegovog rođenja ne može govoriti jednostavnim riječima.
Preživio je i nestanak zemlje od koje je zavisio
Kuba je decenijama bila snažno oslonjena na Sovjetski Savez.
Moskva je kupovala kubanski šećer, slala naftu i pružala ekonomsku pomoć.
A onda je Sovjetski Savez nestao.
Godine 1991. crvena zastava spuštena je sa Kremlja.
Za Kubu je to bio ekonomski zemljotres.
Počeo je takozvani "Specijalni period".
Nestajalo je goriva.
Nestajalo je hrane.
Električna energija bila je ograničavana.
Saobraćaj se raspadao.
Kastro je, međutim, ostao na vlasti.
Mnogi su poslije pada Berlinskog zida očekivali da će komunistička Kuba ubrzo krenuti putem istočnoevropskih država.
Nije.
Gotovo pola vijeka na vrhu
Kastro je bio premijer Kube od 1959. do 1976, a potom predsjednik Državnog savjeta i Savjeta ministara do zdravstvenog povlačenja sa vlasti.
Godine 2006. zbog bolesti je privremeno prenio ovlaštenja na mlađeg brata Raula.
Formalno je mjesto predsjednika napustio 2008.
To znači da je skoro pola vijeka bio centralna figura kubanske države.
Za to vrijeme u Bijeloj kući smjenjivali su se američki predsjednici.
Ajzenhauer.
Kenedi.
Džonson.
Nikson.
Ford.
Karter.
Regan.
Buš stariji.
Klinton.
Buš mlađi.
Kastro je i dalje bio tu.
Doživio je čak i početak istorijskog približavanja Kube i SAD za vrijeme Baraka Obame (Barack Obama).
Fidel bez uniforme
Pred kraj života nestala je još jedna slika po kojoj ga je svijet poznavao.
Vojna uniforma.
Nakon bolesti 2006. sve češće se pojavljivao u trenerkama.
Za čovjeka koji je decenijama izgledao kao da je upravo sišao s planine i krenuo na sastanak revolucionarnog štaba, Adidasova trenerka bila je gotovo šokantna promjena.
Ali tada više nije upravljao Kubom iz dana u dan.
Pisao je političke tekstove, primao strane državnike i povremeno se pojavljivao u javnosti.
Umro je s 90 godina
Fidel Kastro umro je 25. novembra 2016. godine.
Imao je 90 godina.
Njegov brat Raul objavio je vijest na državnoj televiziji.
Reakcije širom svijeta pokazale su koliko je Fidel ostao podijeljena ličnost do posljednjeg dana.
Na Kubi su mnogi plakali.
U Majamiju, gdje živi velika kubanska emigrantska zajednica, ljudi su izašli na ulice i slavili.
I jedna i druga scena bile su dio njegove istorije.
O Kastru je gotovo nemoguće govoriti neutralno
Možda nijedna brojka ne objašnjava Fidela Kastra tako dobro kao ove:
Rođen 1926.
Napao Monkadu sa revolucionarima 1953.
Na Kubu se vratio sa 82 čovjeka 1956.
Pobijedio 1959.
Govorio u UN četiri sata i 29 minuta 1960.
Preživio invaziju u Zalivu svinja 1961.
Našao se u centru nuklearne krize 1962.
Prestao pušiti 1985.
Preživio raspad Sovjetskog Saveza 1991.
Predao vlast bratu poslije bolesti 2006.
Formalno napustio predsjedničku funkciju 2008.
Umro 2016.
Danas bi imao 100 godina.
Ali možda je najzanimljivija brojka ona koju je gotovo nemoguće izmjeriti.
Koliko je različitih Fidela Kastra postojalo u očima ljudi?
Za jedne je bio "El Comandante", čovjek koji je pred nosom Sjedinjenih Država izveo revoluciju i odbio da se povinuje Vašingtonu.
Za druge je bio diktator zbog kojeg su njihove porodice završile u zatvoru ili emigraciji.
Za jedne je Kuba dokaz da mala država može izgraditi univerzalno zdravstvo i obrazovanje uprkos izolaciji.
Za druge je dokaz koliko dugo jedan politički sistem može preživjeti bez slobodne političke konkurencije.
Bio je advokat koji je postao gerilac.
Gerilac koji je postao državnik.
Komunista rođen u imućnoj zemljoposjedničkoj porodici.
Čovjek čija je cigara postala svjetski simbol, a koji je onda prestao pušiti.
Revolucionar čiji su neprijatelji razmatrali otrovne cigare, otrovno ronilačko odijelo i načine da mu unište bradu.
Vođa ostrva sa nekoliko miliona stanovnika koji je uspio da bude jedan od glavnih aktera najveće nuklearne krize u istoriji.
I političar koji je živio dovoljno dugo da vidi kako se svijet u kojem je napravio revoluciju gotovo potpuno promijenio.
Sto godina nakon njegovog rođenja rasprava nije završena.
Vjerovatno još dugo neće.
Možda je upravo to najbolji dokaz koliko je Fidel Kastro obilježio 20. vijek: deset godina nakon njegove smrti i cijeli vijek nakon rođenja još je teško pomenuti njegovo ime, a da se razgovor vrlo brzo ne pretvori u raspravu.